taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Sonntag, 28. August 2011

Poezija kapi...




Ispričat ću ti jednu davnu priču
u tom će mi pomoći moja muza
kol'ko se može kad se nekog voli
i čudna kako je poezija suza.

Niz tvoje lice sada teku rijeke
za nečim dragim što bez traga ode
a oči boje meda kriju lijepu tugu
i neku čudnu poeziju vode

Od mene samo sjećanje ti osta
i jedna rijeka za ljubavi što vapi
i nešto malo izmrvljena bola
i čudna, čudna poezija kapi.

Dlanovi neba padaju sve niže
i mrtva ljubav u osvit novog dana
a sve su, sve su jači zagrljaji kiše
i stara pjesma starih oceana

Da ja sam umro i više me nema
na mome grobu tek trubadur piše
u tvojoj kosi tuga vjetra spava
i čudna, čudna poezija kiše.

Zdenko Jelčić




Osluškujem tvoj glas, širi se kao eliksir u moju svijest u budi me iz preduge nesanice, odnosi me na dlan vremena, pretače u poeziju vode. Ti dječače očima uranjaš u srž srži bitka i rastvaraš mramornu stijenu, rastačeš je u poeziju ispisanu suzama vremena. U tvom pogledu se naziru obrisi planeta i bezgraničje onozemaljskog svijeta. Osmijehom olujne oblake preobražavaš u pahuljasto stado jaganjaca koji tihuju na rajskim poljanama sjećanja. Dobrohotnost tvoga glasa dotiče korake vremena i smiruje užurbanost njegova odlaženja u nepovratne koridore vječnosti. Iznad bujice mutnih vododerina na obroncima trenutka prosipaš toplo zlato tvoga sunca i zaustavljaš nastajanje usjeklina boli na licu dozrijele tuge rasplakanog neba. Ti si vodar ožednjeloj duši, razvođe prodoru virovitog plača. Sročnošću riječi uranjaš u dubinu sante leda i osmišljavaš apsurde nagomilane u pokotinama zaborava, nježnošću poezije vode otapljaš zaleđene suze, mijenjaš nesklad nemirnih snova u geometriju savršenih oblika. Pitam te ponekada u snu o mojim neobjašnjivim tugama i sanjam dalje jer odgovor me miluje tragom odlazeće boli. Odnosiš me na bespuće drevnih oceana i pjenom valova tvoje duše ispisuješ poeziju kiše na mojim usnama. Stihovima provlačiš tananu liniju do moga srca, gradiš most između trenutaka na kojem slušam trubadura sa gitarom u ruci čujem tvoju poeziju kapi. Uzdasima otkidaš mjesečevo srebro i pretačeš ga u kolajnu kojom me sidriš u mirnoj luci tvoga postojanja.




Keine Kommentare: