Milovidno svjetlo...

Gle, na istoku kad milovidno svjetlo,
Diže plamnu glavu, svako oko zemno
Pogledima služi veličanstvo sveto,
Ogranulo lice štujući mu spremno;

I kad uza strmi brijeg nebeski kroči,
Slično snažnom momku u doba mu cvatno,
Još ga u ljepoti dvore smrtne oči
Obožavajući hodočašće zlatno;

Ali kad s vrhunca kočije mu trudne
Kao starac slab niz obdanicu slaze,
Drugim putem skrenu oči, dotad budne,

Od njegove niske odvrate se staze.
Tako ti, kad mineš s podnevnih visina,
Negledan ćeš mrijeti ne znaš li sina.

Trenutak rađanja i trenutak umiranja, prvi udah i zadnji izdah, prvi i zadnji titraj zvjezde pod kojom smo rođeni, iskreći zvjezdani prah iz kojeg smo satkani i u koji ćemo se u zadnjem trenutku vratiti. Bila je jesen, boginja lova se spustila sa Taurusa da bdije nad treptajem oka rađanja. Rodih se u koljevci svemira i poželje već oda odjeziti u svevremenost. Nisu mi dozvolili. Zadržali su me u trenutku u kojem još uvijek trajem. Miris krštenja mladog vina i šušanj umirućeg lišća najavljuju svake godine moju povezanost sa listopadom i Venerom koja je tog dana prosipala svoju snagu nad mojim djelićem univerzuma. Među svim bezimenim, bezmirisnim, bezvučnim, bezokusnim siluetama koje su poslije vremena oluje ruža koračale pored mene u jednom jesnjenjem danu vidjeh u tvojim očima milovidnu svjetlost sa istoka. Uzdigao si kao Helio plamnu glavu i smijehom odao postojanje apolonezijsko- dionizijske istine u tebi. Naš život je slika Shakespeareovog soneta, živimo svaki trenutak kao da je posljedni, šapnuo si mi dok se sunčeva ekliptika smanjivala i vrtnja planete bivala sve brža. Pričinjalo mi se da je vrijeme počelo brže proticati. Ostalo je još mnogo toga neizrečenog, neispisane pjesme, tek započeti eseji, nedovršene knjige, pomislih one jeseni kada si stajao pred vratima smrti. Danas promatram sunce kako se uspinje i uz strmi nebeski brijeg kroči, slično mladiču u vrijeme snažno spremna sam s tobom krenuti na to hodočašće zlatno, uronit u mnogostruke tajne, ostavit trag na pješčanom žalu života, zaboravit da smo smrtni, tek malene kapljice u oceanskoj vodi.  Živimo ovaj trenutak kao da je posljednji, jer prošli smo zenit, krenuli smo stazom ka podnožju svjetlosne planine, u dolinu vječnih suza.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/