taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 6. August 2011

Srce na dlanu trenutka...




U Luninom hramu je dogorijevala svijeća života. Boginja, čuvarica uspomena je bdijela nad srcem u koroti. Stajala sam na oltaru života i izgovarala molitvu bogu sretnoga trenutka. Znala sam da me čuje, osjećala sam njegovu blizinu u titraju plamenih jezika vremena. Srce je otkucavalo samo svoje probne otkucaje, titralo je silnicama energetskog polja koje se oko mene praznilo. Iznenada se zraka sunca probila kroz vitraž iznad žrtvenika. Bila je to noć kristalnih sjena, a ponoćno sunce je rastrgalo tminu i uronilo u dubinu tijela koje je izgaralo vatrom nutarnje boli. Vidjeh svoje srce kao odraz na dlanu trenutka. Stakleno srce puno kapljica tuge, sveti gral u kojem se život pretakao u paralelni svemir tvoje duše. Vidjeh obećanu zemlju punu nepostojećih boja, vidjeh tebe u odori anime candide, vidjeh tvoje oči u sazviježđu sna. U prozirnosti osjećanja osjećaja doživjeh umiranje sna u kristalnim komorama kaleža i vraćanje  ljubavi iz komatoznog nepostojanja, ljubav poškropljenu svetom krvi vječnosti. Ponoćno sunce se zaustavilo na mramornoj ploči ispred mene. Iz zlaćanog praha se uzdizala ptica čudesnih boja koe su se pretakale u konture Kairosa. Dotaknuh pramen njegove kose. Začuh pjev ptica u krošnji svijesti, cvrkutom su najavljivale praskozorje spasenja. Odraz srca je nestao sa dlana trenutka, oćutih ritam novog srcozorja i vidjeh tvoju siluetu u dolasku. Pobijedili smo noć kristalnih sjena i zakoračili umorni, ali sretni,  u mladi dan. Nedaj nikom da rukama dira tvoje srce, pjevušio si, slomit će ga kao da je od stakla. Noćas je bilo krhoko i lomljivo, odgovorih. Vidio sam ga na dlanu trenutka, šapnuo si. Zar sam uistinu stavila srce na dlan vremena? Stavila si ga na Kairosovu vagu u zamjenu za moj život, odgovorio si grleći me nježnošću sretnog trenutka buđenja iz ružnog sna.




Keine Kommentare: