Dan u kojem se nikome nismo nasmješili je izgubljen dan, rekao je jednom prilikom kralj smijeha Charli Chaplin. Često nam se pričinja da je osmijeh na tuđem licu ljepši od onog koji prepoznajemo na svom kada se ujutro promatramo u ugledalu. Tada mislimo da postoji netko u duši drugoga, netko tko je nama ne spoznatljiv.
A taj netko je uvijek tu, u dubini našeg unutarnjeg svemira, on je Anđeo osmijeha, vilenjak dobrog raspoloženja, lepršav i zlatan, od ljepote satkan, čuvar naših snova, sjenka naše duše, srca našeg sjeta, stražar, čuvar naše svijesti koji tužne misli sklanja, vitez koji sretne osjećaje kao leptiriće broji i šapuće o sreći. Sjetimo se to je možda onaj čudesni svijetlosni vrtuljak, na kojem smo kao djeca sanjali život sneni, mali šareni patuljak, vrtlar božanskoga vrta ili tek zaneseni osmijeh našeg unutarnjeg neba.
U filozofiji prvih gnostika je smijeh povezan sa nastajanjem svijeta. Bog se sedam puta nasmijao i pri njegovom sedmom osmjehu se rodila Psiha, čudesna boginja, sjenka naše duše, to čarobno izvorište zanosa i ugode u duši i tijelu.Opjevani smijeh bogova kod Homera je osnova iz koje su kasnije, u dionizijskom kultu, proizašle tragedija i komedija. Dionizije, bog vina i zaštitnik teatra se smije i narod se smije s njim, smiju se ljudima i bogovima.
Stoljeća i epohe su se smjenivali, smijeh je opjevan, opisan, oslikan. Pitanje smiješi li se Leonardova Mona Lisa je još uvijek ostalo bez odgovora. O tom stoljetnom osmijehu se filozofiralo i filozofira još uvijek jer se ples svjetlosti i sjena oduvjek zrcali na licu te prastare i uvijek mlade dame. Osmijeh se neda nacrtati jer on dolazi iz dubine duše, osmijeh zrcali zagrljaj duše i materije, osmijeh je vječno živući, blještavi kristal univerzuma našega uma.
Filozofija dvadesetog stoljeća s Bergsonom i Plessnerom potvrđuje smijeh kao jedanu od bitnih oznaka čovjeka u čovjeku i jedne od bitnih odrednica kojom se razlikujemo od životinja. Za Bergsona smijeh ima sociološku funkciju. Pri smijehu se isključuju svi negativni osjećaji, kaže Bergson u svom eseju o smijehu. Smijeh je uvijek tu, on strpljivo čeka skriven u dalekim galaksijama univerzuma našeg uma, a onda se širi i vlada, zaposjeda i određuje i odjednom se tijelo, do tada samo čvrsta materija, pretvara u vrulju osjećanja osjećaja, u fontanu kristalno jasne svjetlosti, u izvor pozitivne energije. Smijeh je nešto kao erupcija vulkana kojom se umjesto lave oslobađaju unutarnje duševne i tjelesne napetosti.
Uvodeći pojam "elan vital", kao uzrok i razlog živućih procesa, Bergson nam objašnjava drevnu mudrost, contraria sunt complementa, egzistencijalni antagonizam između živuće i mrtve tvari, osvijetljava onaj drevni zagrljaj duše i materije. Smijeh je uvijet i svojstvo života, koje se iznenada javi kao "kazna" i ne dozvoljava tijelu da se ukoči, da se vrati u stanje čvrste, nepokretne, neživuće materije.
Plessner piše o smijehu kao o neprekidnom uzajamnom djelovanju tijela i duše, približava nam fenomenologiju duše i tijela. On smatra da čovjek u nekim životnim prilikama ne osjeća taj drevni zagrljaj, ne osjeća neusklađenost svoga ritma, ne ćuti gubitak unutarnje ravonoteže. To bi moglo potpuno zavladati čovjekom, da u njemu ne postoji urođeni poriv za uspostavljanjem ponovne ravnoteže, a lijek protiv toga je za Plessnera smijeh. Zahvaljujući tom urođenom svojstvu, u čovjeku uvijek, pobjeđuje nasmješeni čovjek, čovjek koji u riznici svojih uspomena nosi svjetlosnu galiju svoga postojanja.
Svjetlosna galija naših uspomena iskričavim jedrima uvijek razbija tminu strahovanja i nosi nas u daleke vale naših prvih previranja. Našu snovokartu je srce već davno uzrtalo, duša je odredila smijer naših snoviđenja, a tijelo svojim treptajima uvijek ostvaruje lakoću postojanja. U osmijehu tvoga unutarnjeg neba vidim divotu tek probuđenog dana, na tvome licu iskre kristali tvoje duše snene, slutim da nas dobre vile prate, da određuju naše sreće smijer, da nas uvijek u luku smirenja vrate i da svojim dodirima smiruju u nama nekad probuđenu zvijer. Svjetlosna galija jedri nitima davnih snoviđenja, putevima ljubavi i mira, a nebeska harfa nam sonatu od snova svira i budi u nama treptaje melenih leptira. U svjetlosnoj galiji naša ljubav svakim treptajem novi kristal stvara, a iz boja čudesnoga sjaja svjetlost novu simfoniju života sklada. Lutam galerijom uspomena i smiješim se, da iz srca se smijem i sretna sam jer osjećam u unverzumu moga uma vrtnju nebeskog vretena, vječni zagrljaj duše i materije
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "smijeh kao terapija" str. 95.
http://smijeh-kao-terapija.blogspot.com/2007/08/umijee-svakodnevnog-pokreta.html
http://www.vjesnik.com/html/2008/05/15/Clanak.asp?r=pis&c=2
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen