taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 21. August 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u geometriji vječnosti.





Smjenjuju se eoni, tisućljeća i stoljeća, a godišnja doba, u svom neprestanom dolaženju, prirodi presvače odore. Ljudski mozak titra tonovima čudesne simfonije svijesti, a srce, to središte samsare, se do zadnjega daha igra sa vječnim proljećem u sebi. Iz tog vječnog vrtloga izranja trenutak purpurnog jutrenja. Svakodnevna renesansa, u renesansi vječnosti, proljećem pretvara pupoljke tek procvalih ruža u veliko bijelo more, a vjetar donosi s neba samo miris ljubavi. Udišem ljubav i osluškujem poeziju srca koja me poziva u potragu za izgubljenim vremenom, šapuće mi, oživi tog svojeglavog Boga, oživi ga u sebi i u meni. Slike davno zaboravljenih proljeća oživješe ovim divnim snom u ovoj čudesnoj oluji sjećanja i cvijeća. Kotač života, ta čudesna ruleta se vrti, film proživljenog odaje ljepotu proteklog vremena. Djela velikih majstora, koje pamtimo iz monografija, muzeja i galerija žive u nama nijansama boja i trenutkom nastajanja, davne melodije postaju tonovi ovoga sretnog sna, svjetlosna melodija duše, a plavetnilo neba nas dodirom vjetra prisjeća da bez nas ne bi bilo ni vremena ni života. Sve što se oko nas događa prepoznajemo tek u sebi i spoznajemo da nismo jedno jedino biće, nego da se u nama sjedinjuje kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih. Čovjek je satkan od treperavih struna univerzuma i spleten u nit klupka vremena, snažnu nit u kojoj su sjedinjeni svi već naizgled zaboravljeni osjećaji prošlosti. On u sebi nosi Aristotelovu etiku, misli svetoga Augustina, dobrotu svetoga Franje i Tome Akvinskoga, mudrost Platona i Pitagore, tisućljetno znanje ispisano zvjezdanim slovima bezvremena i skupljeno u gradu sanjajućih knjiga, u kristalnom dvorcu spoznaje. Srcem osluškujem glas vjetra i osjećam kako me grli svjetlost nad svjetlima i kako postajem djelić geometrije vječnosti. Tu u dubini sebe same, u onoj čudesnoj točki u kojoj se sjedinjuju sve četiri strane svijeta, spoznajem da se sve ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom sretnom treptaju oka, je čudesna samsara, ocean sna, beskraj i vječnost ljudskoga života. Stvoritelj te čudesne geometrije i našeg postojanja u njoj je Vrijeme, pisano velikim slovom. Spoznajem tog nestalnog i svojeglavog Boga i uspijevam oživiti sjećanja i sjećajući se osjećam da osjećam, osjećam ovim sretnim trenutkom istinske spoznaje vječnu vrtnju kotača života. Grlim tog dobrog Boga, kitim mu čelo laticama dolepršalim iz oluje ruža, šapućem mu najljepšu poeziju vremena, ne dozvoljavam mu da mi oduzme sjećanja na prohulalo vrijeme, na ljepotu prvih sastanaka, zatvaram ga u srce tamo gdje ostaju sva lijepa sijećanja. Zatvorimo vrijeme u srce, tu ćemo ga osjećati svakim njegovim treptajem jer vrijeme je osjećanje osjećaja i sjećanje, vrijeme je galerija lijepih uspomena, vrijeme je svjetlosna dimenzija, sretan trenutak postojanja, a kada nas napusti zaustavi se samsara i mi nestajemo u vječnosti bezvremena i beskraju božjeg sna.


http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=21438

Keine Kommentare: