taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Donnerstag, 12. August 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše pod kišom Perzeida.





Kao moderni Ikarus letim ka suncu i probijam veo prostora i vremena i ulazim u treptaj oka posljednje istine. Osjećam san, fantazmagoriju dubokog Finnegans Wake snivanja, sjedinjujem se sa povjesti čovječanstva i spoznajem sve njene trenutke u ovom jednom jedinom. Vidim jedninu u iskrama svjetlosti ljepote, ženskost u Joyce- ovoj muškosti, yin koji oplemenjuje yang, vidim Leopolda Blooma i njegove metamorfoze pri lutanju Mobbot Street- om i spoznajem porijeklo života. U tišini iza vremena, na otoku vječnoga mira, u jednom sretnom treptaju oka vidjeh drvo spoznaje koje obasjano unutarnjim suncem baca sijenke na sve strane, sjenke koje postadoše putevi ka trenutku u kojem se sjedinjuju prošlost i ovo nepostojeće sada, trenutku u kojem se samo sanja budućnost, budućnost, kolaž, slika proizašla iz razlomljenog zrcala svijeti, oštećena nepravilnim lomljenjem svijetlosti u kristalnoj prizmi postojanja. Napustih viziju, sretna pogledah nebo i vidjeh suze svetoga Lovrijenca, treptaj oka pun zvjezdane prašine i začuh suptilne tonove melodije koji me zaustaviše u sretnom trenutku svjesnog postojanja u ljubavi.




Otmjenom srcu

Otmjenom srcu i ljuvena žara
prepunoj duši, kojim riječi ove
a na odgovor svaka od njih zove
Amora pozdrav, njima gospodara.

Trećinu bjehu skoro prošli sati
vremena kad sja svod zvjezdani cio;
javi se Amor, a takav je bio
da na sam spomen užas mi se vrati.

Nasmijan Amor držao sred dlana
srce je moje, a spavala žena
u naručju mu, svilom omotana.

Budi je. Srce goruće joj dade;
čedna ga ona jela zaplašena,
a njega vidjeh tad da plakat stade.


Zanesena ljepotom neba, čudesnom zvjezdanom kišom sjetih se Beatriče i ovog drevnoga soneta. Noć je trajala trenutcima ljubavi, a zvijezde padalice su blještale ostvarenjem želja. Na tisuće ljepotica noći u svom čudesnom plesu, svaka za jednu želju, sve za jedan san. Neka se djeca ponovo smiju, neka njihov smijeh odzvanja svemirom neka zvijezdane šapate pretvara u sjedinjenje duša u virtualnom svijetu ljubavi vjerovanja i znanja.





Vidjeh osmijeh neba, Danica objavi zoru ovog sretnog buđenja. Velika sjajna kugla se kao galija puna još ne procijenjenog blaga diže nebom i ljepotom Anđela čuvara, sipajući kristaliće sreće pretvara ovaj dan u dvorac snova. Opijeni ljepotom prošle noći s jutrenjem u srcu zakoračimo kroz vrata sunca i uđimo u smrtnicima nedohvatljivi, dušama vječno obečavani, svijet vječne ljubavi. Svjetlost i pomilovanje, rascvjetani perivoj vremena, metafora beskraja postaje naš trenutak, naše postojanje u čudesnom snu koji nazivamo život. Pobjedivši gravitaciju utapljamo se u zagrljaju znanosti i vjerovanja. Slobodni i sreti gubimo osjećaj straha, te aveti koja, kao zla kob, ostade iza nas u onom ne proživljenom jučer. Slobodni u trenutku buđenja uspjeli smo prekoračiti granicu nedozvoljenih osjećaja. Ljubav nas je uzdigla u bezgriješnost duša, u svijet vječnog svjetla. Lakoća postojanja u svijetu svjetla, istina u treptajima očiju neba, lutanje na strunama svjesti, nas je uvela u nove svjetove, svijetove o kojima smo do ovog trena samo sanjali ili možda samo čitali. Okupani kišom Perzeida, ulazimo u osamnaesto pjevanje Danteovog raja. Veliki nebeski orao nam pokazuje put ka beskraju sna. Osjetismo u sebi tu veliku zvjezdanu pticu u kojoj se zrcali život, to čudesno biće u kojem žive sva bića svijeta. Vidjesmo samo veliko svijetlo i siluetu želje, siluetu vječne LJUBAVI. Osluškujemo tonove sna i osjećamo tu veliku istinu u bojama svijetlosti koje nas nježno dodiruju. Lebdimo kroz krugove satkane od vjesnika neba, malenih anđela zlaćane kose i prozirnih krila. U sredini sredine devetog kruga, dva bisera napustiše školjku i sjediniše se u blistavo srce koje se nježno omotalo oko nas. Osluškujući suptilnu simfoniju neba u sebi mi letimo u beskraj Danteovog sna. Kružimo nad tamom bezdana u kojem su ostali svi grijesi kojima su nas žigosali. Ljepotica među zvijezdama, ljubav, rođena iz pjene, sazrela u školjki, Jakobovim ljestvama uzdignuta u beskraj božjeg sna postade energija ljudskog postojanja.




Tu iza vrata sunca, u perivoju vremena, mi trajemo snom i obogaćeni iskustvom trenutka, očišćeni izvorom sa dna Parnasa, dotaknuti Muzama, hranjeni mitovima i legendama, oprani suzama svetoga Lovre, mi osjećamo da nosimo vječnosti u sebi. Osluškujemo ljepotu trenutka, šaputanje zvjezdane duše univerzuma i osjećamo da smo ušli smo u vrijeme prije vremena, u treptaj očiju neba, u svijet ljubavi, svijet u kojem ne postoji ni prije ni poslije jer ovo je naše novo vrijeme, vrijeme bez kajanja i potrage za izgubljenim vremenom. Jutos, okupani ljepotom sna koji već danima sanjamo, mi sudionici ovog čudesnog vremena, sjedinjeni u želji da vratimo osmjehe na dječja lica osjećamo u sebi Danteov, nikada dovoljno objašnjeni, Raj, to vječno željeno kraljevstvo nebesko. Srcem vidjeh vječne pupoljke sna, cvijeće ljubavi i oživjelu Prvu ljubav , ljubav koja ne nestaje, ljubav koja nas vjerno prati cijeloga života, ljubav koja nas hrani i ponekad brani od nas samih, ljubav ta čudesna boginja naših snova, najsvijetlija zvijezda na beskrajnom nebu našeg malog univerzuma, vječnost u srcu i ljepota postojanja.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Zbog neke pritajene ljubavi prema portalu na kojem sam trajala i ostavila trag u noći kada su kapale suze svetog Lovrijenca!  
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28000
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28015

Keine Kommentare: