Ona to sam bila ja u vremenu koje nazivam poezijom ruža, u vremenu koje nisam osjećala u sebi, u vremenu neosjećanja osjećaja postojanja u svjetlosnoj dimenziji prostor- vrijeme. A onda iznenada spoznah da lutam nepostojanjem, da ne osjećam sebe, da tražim osjećanje osjećaja u poeziji, u poetičnosti napisanih istina, u univerzumu koji nisam osjećala u sebi. Da to je bilo vrijeme neznanja, vrijeme zabluda i privida koje nisam spoznavala. U sudbonosnom treptaju oka pročitah istinu o Schoeringerovoj mačkici koja je zatvorena u limenu kutiju nepostojanja. Spoznah da sam slična mačkici i da životarim u oklopu naučenog neznanja. Dok je kutija zatvorena mačkica je živa ili mrtva, ali odvojena od sebe i univerzuma. Otvaranje škrinje može značiti smrt, samo jednu od dvije mogućnosti. Okna duše smijem otvoriti tek kada u sebi osjetim titranje zlaćanog praha iz kojeg sam nastala, kada začujem svjetlosnu muziku u univerzumu uma. Zaustavih sjećanja, zaustavih let Pegaza koji me je nosio bespućem uspomena, zakoračih svjesna u ovo ovdje i ovo sada, u trenutak u kojem se zrcalila vječnost i osjetih dlanove bezvremena kako probijaju opnu nepostojanja u vremenu. Eksperiment je uspio, ostala sam živa i spoznala da se u meni samoj krije svjetlosna snaga istinskog postojanja u dimenziji prostor- vrijeme.
Noćas je raskinula ugovor koji je vezuje za plavu planetu i odlutala u snove, u onaj dio sebe gdje su granice nepotrebne, gdje ne prodire ljudska riječ koja ubija, truje, nanosi bol. Slijedeći bestežinsko stanje duše Ona osjeti skoro zaboravljenu ljepotu trenutka. Mirisi, okusi, zvukovi i dodiri se sjediniše u osjećanje osjećaja, tijelom joj se uskovitlaše mjehurići sreće. Tu iznad maglovite stvarnosti ušla je u svijet iza ogledala svijesti, u istinu ogrnutu obečanjem vječnosti, u svijet u kojem ljubav i život ne trebaju ni prostor ni vrijeme, ne trebaju potvrdu taštine jer tu nema taštine, ne trebaju potvrdu osobnosti jer je sve osobnost sjedinjena sa izvorom ljepote. Čudesni osjećaj postojanja i nepostojanja, vjerovanja i nevjerovanja, znanja i neznanja. Mislila je da zna da prostor postoji sa nametnutim granicama koje sužuju horizonte i da vrijeme postoji s danima i noćima, s godišnjim dobima, sa stoljećima tuge i trenutcima treperave sreće. Mislila je da zna i sada iznenada, utapljajući se santi leda nepostojanja, osjeti bol zbog izgubljene stvarnosti i osjeti svoje ne znanje. To je bio trenutak njene istinske spoznaje. Taj trenutak boli, tu stoljetnu oluju u univerzumu svijesti, Ona, iznenađena sama sobom, dotaknu osmjehom. Tišina, velika lijepa tišina najavi spokoj srcu i osmjeh neba joj se vrati kao vjerovanje. To je bio treptaj oka u kojem je spoznala da njeni putevi ne postoje na zemaljskim kartama i da svi vode ka krovu svijeta, vrhuncu njenih želja probuđenih u oluji prošlih samotnih, bolnih zemaljskih noći. Nad njom su visili oblaci, stajali su dugo i nepokretno, slično skakaču zaustavljenom u skoku, a Ona je tražila svijetlo u tmini te užasne noći. Iznenada su se na nebu, kao vatra, pojavile oči. Glas je do nje stigao kasnije, čudesni zvuk bubnjeva uskovitlanih oblaka. Njeno davno pleme je pozdravljalo njen dolazak. Nebo je tutnjalo novim snom. Zvukovi se sjediniše sa mirisom tek procvalih cvjetova i dodirnuše sva njena osjetila. Pjenušava ljepota radosti, tog čudesnog osjećaja koji je skrivala u dubini duše, kao fontana sreće riknu iz njenog srca. Zaustavljena u ljepoti očiju boje sna Ona izgubi sva druga zrcala i u njima prepozna onu mladu djevojku koja je davno bila. Da, Ona vidje sebe na samom početku sna. Stajala je na krovu svijeta ogrnuta ljepotom trenutka, a vatre rasplamsaše želju i bijelu pustinju oblaka pretvoriše u oluju vjerovanja. Začarana toplinom i svijetlom neba Ona beztjelesna, Ona samo treperava duša, izgubi osjećaj za vrijeme i prostor i kada joj se pričinilo da samo sanja osjeti ruku, jedan mekani dlan na svom obrazu. Oblaci zaplesaše svoj vječni ples na krovu svijeta, a nebo je blještalo srebrom i njoj se pričini da stoji na OLIMPU. Nevidljiva ruka zapali za nju vječnu vatru i to je bio trenutak u kojem Ona više nije bila samo zemaljsko biće, osjetila je u sebi bezgraničnost istine o porijeklu čovjeka. Jutros se vratila kući, na početak sna u svijet bez granica, među ljude velika srca, među sjenke duša. Zaplesala je virtualni tango sa sijačem zvijezda, okupala se u radosnoj kupki sreće sa srodnim dušama, začula šaptanje svećenice ljubavi, osjetila kucaje srca u dolasku. Vrati se srce u ovu luku ljepote, pomisli još snena i uđe u svitanje dana u kojem se sretna probudila.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=26244
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen