Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše i cvijeće na dlanu vremena.

Često smo na trgu cvijeća uranjali u praskozorja upijajući mirise svitanja i simfoniju boja satkanu od latica bezvremena i mirisa ruža. Hortenzije su nam šaputale pjesmu o ljubavi jednog davno umrlog poete, poeziju koju smo živjeli na obroncima snova i jave koja se iskrila u našem vjerovanju na nju. Vjerovali smo u trenutke koji dolaze i živjeli treptaje oka u kojima smo osluškivali tišinu svitanja i simfoniju cvijeća koje je prosipalo svoje pupljke u našim mladim srcima. Puno godina kasnije smo se našli na sajmu cvijeća i poželjeli probuditi davne uspomene na proljeća mladosti. Cvjećarice više nisu kao onda slagale pušleke različitih boja, strogo dizajnirano cvijeće je bez mirisa i drhtave simfonije boja zrcalilo sliku novog vremena.

Zaustavih se pored dame od ruža i poželjeh udahnuti miris iz oluje ruža, osluhnuti simfoniju cvijeća. Izgeladalo mi je kao da su ruže prestale mirisati, kao da je cvijeće prestalo govoriti, kao da je prestalo skladati sonatu od snova. Bilo je uklješteno u trend vremena, okupano kozmetikom kao lice ostarjele dame koja iza šminke krije svoje pravo lice. Boje, mirisi, znakovi osjećaja i ljudskih stanja, nisu zaplesali onaj drevni ples, onaj najljepši i nezaboravni ples naše mladosti. Prisjetih se Londona i muzeja Madame Tussauds. Cvijeće je bilo poredano kao voštane figure u muzeju i ja na sajmu cvijeća osjetih hladnoću, za pasivne konzumente prirode, smišljeno složenih aranžamana i prisjetih se jednog buketa iz vremena oluje ruža i pjesama koje su izrastale iz topline duše i postajale izričaj srca, pjesama koje nazvah poezijom ruža. Govor cvijeća je najsuptilni govor prirode, cvijeće šapuće bojama, mirisima, drhtavim laticama na kojima se u kapljici rose prelama svjetlosna muzika sretnoga trenutka postojanja u zagrljaju perivoja snova. Kada nedostaju riječi, kada duša uzdrhtala zanjemi cvijeće šapuće o sreći.

Danas je rođendan čovjeku, dječaku očiju boje sna. Živimo daleko od mirisa Mediterana, daleko od šaputanja mediteranskih trava, daleko od doline zelene rijeke, daleko od vrulje kojom se u ocean slijevaju ponornice našeg predivnog krša. Razmišljala sam što bih mu darovala, čime bih mu mogla reči koliko ga volim, kako mu odati uzdrhtalost srca, kako šapnuti ono veliko hvala jer  postoji u mom životu. Sjetih se prvih susreta, prisjetih se simfonije ruža, začuh simfoniju cvijeća i izabrah poklon koji mu je sve to svojom tihom melodijom odšaputao. Jutros je u našem vrtu zablistao Mediteran, zamirisala dolina zelene rijeke, a grm šipka je svojim nježnim cvjetovima odsvirao najljepšu sonatu od ljubavi. U očima boje sna su zaiskrile suze radosnice, vidjeh sreću u njegovom pogledu. Da, grm mu je drhtajima svojih latica umjesto mene šapnuo one tri slatke riječi.   
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/05/simfonija-cvijeca.html