Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u Anđeoskom dvorcu.

Srednjevjekovni filozofi, skolastici, su vodili dugotrajne prepirke oko pitanja poput "koliko anđela stane na vrh igle". Ta prepirka se otegnula stoljećima. A sat vremena postojano odbija "tik-tak, tik-tak, tik-tak…". Koliko malenih Anđela može stati u kutijicu šibica? zapitamo se ponekada osjećajući čudesne treptaje u bumbaku duše. Dogodi se u izvjesnom trenutku našeg života, trenutku nama nepoznatom i nevažnom, dogodi se nešto novo, do tada nepoznato, jednostavno se dogodi i zaiskri na našem unutarnjem nebu, postane malena zvjezdica u sazviježđu spozanje. Zvjezda do zvijezde pleše svoj tajanstveni ples i pretvara to neshvatljivo u kozmologiju našega uma, u beskraj koji se još uvijek zrcali u metafizičkim teorijama znanosti, ogleda se u filozofskim studijama univerzuma uma. To, za nas još uvijek neshvatljivo, nedodirljivo, neopipljivo je naša svjesnost, tajnovita svjetlost kojom osvjetljavamo tajne, svjesnost  koja pleše svoj vječni ples sa sjenkom naše duše i stvara u našem sjećanju čudesne misaone, osjetilne, osjećajne slike. Ta tajnovita ljepotica pretvara sve viđeno, slušano, omirisano, kušano, dotaknuto u simfonije boja, sonate mirisa, filozofiju okusa, poeziju milovanja. Kako nazvati tu plesačicu na oblacima našeg unutarnjeg svemira? Anđeosko biće, prabiće koje nam šaputavom svjetlosti spoznaje odgovora na ta pitanja. Anđeli se u sretnoj duši množe, malena lepršava bića u ljudskom srcu iskre kristale i grade najčudesniji zamak u kojem vječna ljubav bdije.

Postoji, da postoji negdje u dubini ljudske svjesti, negdje daleko u maglovitim daljinama duše, negdje visoko na hridima sjećanja, negdje u zagrljaju vječnog vjerovanja, da, tamo u bjeličastom oblaku davnih uvjerenja postoji, iz kristalnih niti osjećanja osjećaja, nevidljivom rukom davno danih obećanja uklesan u uspomene, stoji i eone broji dvorac u kojem Anđeosko biće svjetlosnu dimenziju našeg postojanja kroji. Zidovi su njini satkani od zvuka titrajućih struna, okna, iza kojih ljubav bezvremeno vjekuje, blješte svjetlošću satkanom od venerinog zlata, a pjena iznjedrena iz mjehurića sreće vrije na portama srca, pjenušava kupka izrasla iz klatna našeg unutarnjeg sata. Ta tvrđava u kojoj ljubav nad životom bdije, svjetlosna galija puna neprocjenjivog blaga, galija satkana od snova plovi oceanom drevnih snoviđenja, sidri se u lukama sretnih trenutaka i u srcu svakog zanesenjaka ostavlja svjetlošću satkani anđeoski trag. S oblacima pleše anđeoski ples, s maglovitim velom svoje godine trenutcima sreće odijeva i sanjarima poklanja svjetlosnu dimenziju utkanu u bisernu nisku iznjedrenu iz sedefaste školjke na pješćanom žalu vječnog postojanja. Treperavo zdanje iskri u nedohvatnim visinama ljudske spoznaje, diše strunama vremena, odkucava trenutke kapljicama rijeke bez povratka, budi se ritmom spiralnog svitanja, uranja u sutone vrtnjom zlaćanog vretena, sniva lepršavošću ljubavnog beskraja i zvjezdanim slovima bajku o tajnovitom labirintu kristalnih zrcala, o Anđeoskom dvorcu u nama samima, svima nama iz trenutka u trenutak iznova piše.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/04/aneoski-dvorac.html