"možda ja najbolje znam zašto se samo čovjek smije: jedino on tako duboko pati da je morao izmisliti smijeh. najnesretnija i najmelanholičnija životinja je, kako i priliči, najveselija." - Friedrch Nietzsche "Nepodnošljiva lakoća površnosti"
Duhovitost da, ali ne na račun duše koja tuguje, humor da, ali ne na račun onih koji svoju dušu stave na dlan vremena. Čovjek je građanin svijeta, čovjek je kozmolit, čovjek voli sebe i cijeli svijet. Čovjek u čovjeku je, spoznavajući uvjete i razloge svog održanja u beksrajnosti i bezvremenu univerzuma, počeo razvijati stvaralački um. To je za njega bio najveći dobitak, ali nažalost, mnogi razmišljanjem gube sposobnost suosjećajnosti.
Lažno je vjerovanje da nas ono što nam se čini besmislenim oslobađa od razmišljanja.
Zar nije besmislena već sama činjenica da čovjek, svjestan svega što je milijardama godina svladao, odustaje od misli koju ne razumije?
Zar nije apsurdno već to da se u svijetu duhovnosti, ezoterike, magije događaju misaona saučeljavanja koja završavaju uvredama osobnosti?
Upravo to, naizgled besmisleno, bi nas trebalo prisiliti pronalaženju uvijek novih puteva ka međusobnom razumjevanju, zar nije apsurdno da se problemi koji čovjeka muče pretvore u komediju i daju mogućnost nekima da izraze svoju duhovitost. Misaono i emotivno obrađene besmislenosti izazivaju u nama buntovni optimizam Sizifa, izdržati u onome što moramo činiti, a samo prividno činiti ono što se od nas očekuje. Čovjek vođen samo misaonim umom nije Sizif, on samo misli da je pobjednik. Čovjek pobjednik je drugačiji. U njemu prepoznajem i volim njegove apsurde, njegovu emocionalnu energiju, snagu volje pri spoznaji svoje konačnosti u vječnosti koju ničim ne negira.
Volim čovjeka sanjara, svjesnog svoje ograničene slobode koji vjeruje da živi svoje pobune u proširenom horizontu svoga uma. Volim ga jer on, iako svjestan svoje prolaznosti, produžava pustolovinu onoga što vjeruje da je život. Volim čovjeka Prometeja, koji ni u mukama ne odustaje od težnje za ostvarenjem ciljeva. Volim čovjeka u svakom čovjeku koji ne odustaje, koji teži novim spoznajama, pa bile one i u obliku apsurdnih misli.
Čovjekovo stvaralaštvo se krije upravo u apsurdima koje živi, jer ih živi iz univerzuma uma punog osjećanja osjećaja.
Zar nije apsurdno da se u svijetu duhovnosti otvaraju klinike "Lud, zbunjen i normalan" dok nekoliko virtualnih duša boluje?
Čarobnjak, magicus, Homo emoticus, čovjek koji piše, priča i govori o osjećajima, čovjek koji očekuje da riječi postanu djela, čovjek koji se odlučio pomagati čovjeku, čovjek koji nudi svoj svjetlosni zagrljaj, svoja njedra kao izlječilište od tuge virtualnih duša napravi spektakl humora?
Jutros tužna srca pišem o apsurdnim osjećajnostima koji se u nama rađaju u ovom "globaliziranom" svijetu u kojem je suština ljudskosti izgubila svoju vrijednost. Pitanje što je smisao ljudskog života je staro koliko i filozofija, pitanje koje do današnjih dana nije pronašlo pravi odgovor. Uzrečica "koliko ljudi toliko ćudi" objašnjava taj problem.
Doživljaj apsurda i pitanje smisla života nisu prirodna mogućnost ljudske svijesti, oni su posljedica ljudskog otuđenja od pravoga života.
Albert Camus je u svom djelu "Mit o Sizifu" potakao lavinu razmišljanja o apsurdima.
Mi se danas susrećemo u medijima sa apsurdima u sudskim procesima, sa Haškim apsurdima, sa asurdima hrvatskog turizma, sa apsurdima iranskog rata, američkim , balkanskim, izraelskim apsurdima..........Nabrajanju nema kraja.
Što je apsurd?
Albert Camus,
"Izvlačim iz apsurda tri zaključka: svoj revolt, svoju slobodu i svoju strast. Samom igrom svijesti pretvaram u životno pravilo ono što je poziv na smrt, tako odbacujem samoubijstvo."
"Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu proisteci odatle . Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja bi trebala nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."
Julio Cortázar
"Možda živjeti apsurdno da bi se apsurdu učinio kraj, baciti se na sebe svom silinom kako bi se skok završio u naručju drugog. Tako, vrhunac samoće vodi do vrhunca zajedništva, do velike obmane druženja sa bližnjim, do usamljenog čovjeka u dvorani ogledala i odjeka" (Školice)
Oscar Wilde
"Apsurdno je dijeliti ljude na dobre i zle. Oni su ili zanimljivi ili dosadni."
To još uvijek ne objašnjava što je uistinu apsurd jer ga svatko drugačije doživljava. Možda je apsurd upravo to da je čovjek jedino biće koje odbija biti ono što uistinu jeste ili čovjek je više čovjek po stvarima koje prešućuje, nego po onima koje kaže.
Camus je rekao "Naučio sam, da tako kažem, živjeti s mišlju da nikada neću naći mir i sreću. Ali još uvijek ću sve od sebe dati između ta dva trenutka."
Taj trenutak je moj najapsurdniji doživljaj, ali mi u isto vrijeme potvrđuje i moje postojanje u ovom svijetu punom apsurda.
Prisjećam se Camusovog Kaligule i misli se same od sebe slažu u mojoj glavi.
"Hereja: Treba braniti svijet ako želimo u njemu živjeti!
Kaligula: Ne trudi se... Svijet je nevažan! Onaj koji to uviđa zadobija slobodu. Mrzim vas jer niste slobodni! Vi koji vrlinu prodajete a sanjate o sigurnosti kao što devojka sanja o ljubavi, vi koji ćete umrijeti u strahu ne znajući da ste lagali cijelog života... "
Tada zaključujem da je čovjek u svijetu bez iluzija stranac, a da uspijeh ne dolazi sam po sebi, za njega se treba izboriti.
Zar nije apsurdno da u svijetu duhovnosti, ezoterike, psihologije nema odgovora na postavljena pitanja, zar nije apsurdno da u svijetu magije duše krvare tugom, nesrećom i budu ostavljeni sami u svojim suzama?
http://o-apsurdima.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen