Bilo je to na kraju bezvremenog postojanja u tugama zbog izgubljenog vremena. Stajala sam na pješčanom žalu bolnih uspomena i bjesomučno tražila sedefastu školjku u dubini duše zatomljenu. Maestral sjećanja je dodirivao mirnu pučinu oceana želja, nebo je plakalo suzama gorčine, a srce, srce je odbrojavalo godine kao crne bisere prosutih uspomena. Dvanaest crnih bisera nanizanih u ogrlicu koja je gušila dušu, zaustavljala dah, mutila svijest, ubijala san. Prelistavala sam pjesmaricu tužnoga srca i ljubičastim slovima, kristalima neisplakanih suza napisala requiem ljubavi koja je nestajala kao leptirasta galija na horizontu tog trenutka nepostojanja. Sve prošle godine samoće sam satkala u zbirku pjesama s pitanjem odkuda dolazi ljepota i poželjela zaroniti u rijeku zaborava, zaboraviti poeziju ruža, zaboraviti ljubav.
Danas brojim godine ljepote, dvadesetak i nešto više godina ljepote, dvadestak bijelih bisera u niski sreće, na granici dva milenija, na obroncima dolazećih i odlazećih desetljeća, u vrtlogu previranja svjetske svijesti, u vremenu sjedinjavanja istoka i zapada u uniju ljudske davno sanjane utopije, osjetih da je vrijeme koje nazivam vremenom oluje ruža, vijeme koje sam živjela pjesmicama napisanim ljubčastim suzama prosutih zbog neostvarenih snova, bilo vrijeme mog buđenja na svjetlosnom mostu između jučer i sutra. Ne, to nije izgubljeno vrijeme, to je vrijeme u kojem naučih da je život uistinu satkan od svilenkastih niti unutarnjeg svemira u kojem se krije izvor sreće, onaj tajnoviti izvor koji godinama tražih izvan sebe.
U očima boje sna vidjeh zrcaljenje moje duše snene i spoznah da se sve, baš sve, ogleda u dubini mene. Zavoljeh besane noći onog naglog ljeta, našeg ljeta, zavoljeh te na onom željenom komadiću slobode, tamo gdje odjednom osjetih da smijem doista biti samo ja jer ti si bio samo ti. Zavoljeh tebe u tebi, zavoljeh tvoje biće, zavoljeh tvoje raspoloženje i neraspoloženje i nervozu i tvoje podočnjake i osmjeh i ljutnju i tvoj strah da ne izgubiš vrijeme stvaralaštva, strah da se ne izgubiš u čekanju na bolji trenutak. Vjeruj mi kada ti se u besanim noćima pričini da čuješ šum tihe mjesečine, ne korača mjesečina oko tvoje kuće, to ja lutam plavim stazama tvojih snova i tražim onaj dio mene koji ti voliš u meni, onaj dio mene koji mogu osjetiti samo dok lutam usnula tvojim besanim noćima. Zbog toga dragi moj pjesniče, kada koračajući cestom kroz mrtvo, svijetlo podne zastaneš, zaustavljen krikom neke čudne ptice vjeruj mi to nije ptica koja umire pjevajući, to je uzvik mog srca s blizih obala snova, to je uzdah moje treperave sreće, to sam ja. A kada u sutonu vidiš crnu sjenku i pričini ti se da netko drugi stoji na obali tamne vode, vjeruj mi to ja koračam uspomenama uspravna i sretna, vjeruj mi to sam ja, Ona koju ti voliš u meni, Ona koja tebe voli u tebi.
Danas, dvadesetak i nešto godina starija, živim ljubav i zbrajam i crne i bijele bisere kao trenutke istinskog postojanja u ljubičastom snu. U ovom svitanju njegova rođendana, volim dan u kojem se sretna budim, volim misli i sjećanja, osjećam disanje srca, dušom slušam svjetlosnu muziku njegova glasa i znam da je ljubav najvredniji poklon koji nam je priroda darovala.
SRETAN TI ROĐENDAN, dragi moj pjesniče!
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2008/04/jednostavno-ljubav.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen