taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 20. August 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše i simfonija unutarnjeg neba.




Svijetlost i boje su nedjeljivi valovi različitih duljina pune sićušnih čestica. Ne samo moje oči, nego svaka moja tjelesna ćelija prima te valove i šalje ih nervnim putevima do mozga, gdje oni postaju valovi moje svijesti o njima. Neke boje izazivaju ugodu, a neke neugodu u mom tijelu. One mi pričaju priče o svom postanku, odaju tajne svog nadopunjavanja u nove nijanse i nove boje. Čujem njihovo sljubljivanje u šumove mora, u titraje lišća, u purpur neba i crvenilo zrelih trešanja. To je glazba iz kojih proizlaze simfonije, serenade, opere ili šansone. U toj tajnovitoj snazi se krije i razlog zašto i sljepe osobe osjećaju energiju boja. Zatvaram čvrsto oči i odjednom se pred mojim unutarnjim očima pojavljuju zvijezde, tisuće malih iskrica koje se pale i gase, blješte, padaju ostavljajući za sobom srebrni trag. To je dokaz da sam u stanju iz duboke tame vidjeti svjetlost i stvarati moje boje, da su svijetlost i tama sjedinjene u moju svijest. Moje boje su lijepe i razlikuju se od duginog spektara, one stvaraju trenutak u kojem se mojim tijelom širi spoznaja. Tu nema crvene niti plave boje, nema tonova zelene niti ljubičaste, ja ne vidim narandžaste nijanse nego uistinu osjećam njihove titraje i čujem njihovo nastajanje.




Moj trenutak postaje kugla slična zvjezdanom nebu. Svaka zvijezda je osmjeh jedne moje ćelije, iz njih me gledaju oči mojih praotaca, svaki njihov treptaj prelazi u novi obliki, vidljivi pokret mojih sveukupnih gena koji su se prenosili kao cjelina s roditelja na potomstvo do mene. Boje postaju simfonija mog postojanja. Dupla spirala svojim titrajima odbrojava nanosekunde i ja u kugli trenutka vidim san. Gravitacija, ona najslabija od četiri osnovne sile, djeluje na svijetlost i zaobljuje prostor, mjenja mjesto zvijezda na velikom nebu. U kugli trenutka vidjeh kako iz mog genoma izlazi trag svijetla i obasjava moju spoznaju, vidjeh i kako treptaj jedne druge ćelije pomrači izvor i osjetih promjenu treperavih očiju mojih pređa. To je bio časak pomrčine mog unutarnjeg sunca, gravitoni u mojim strunama su unutar trenutka zablještali novim dimenzijama. Neki do tada nepoznati oblici zatitraše i ja vidjeh nijanse boja u tonovima i ritmu, to arkadijski kamenjar u mojoj svijesti odzvanja stupajem gole noge o tvrdo tle. Vrijeme boja me pozva na svjesnu spoznaju.
"Oprosti mi godine neznanja." šapnuh dragom osmjehu zvijezde mog unutarjeg neba.





"Dobro došla u trenutak istine." odgovori mi osmjeh.
"Einsteinov san traje u našim mislima i našim osjećajima"pomislih
"Einstein je sanjao Božji san. Odživi ga svijesno." šapnu mi osmijeh "Sjedini u sebi naučeno i vjerovano. Slijedi glas istine."
"Tko si ti ?"
"Ja sam samo osmijeh iz tvojih ćelija, ona luda u tebi koja će ti pomoći da uistinu ostaneš dijete veselja i sreće, da se nikada ne probudiš iz Božjeg sna."
U taj čas pred mojim unutarnjim očima zatitraše svijeće na žrtveniku crkve u kojoj sam krštena, primila pričest i firmana. Vrijeme otvori svoja vrata i ja odživjeh još jednom rađanje i sazrijevanje. Na krstionici me dotaknu hladna ruka stranca i ja osjetih kapljice vode kako se kotrljaju niz čelo.
"Što je vječnost?"pomislih
"Onaj trenutak u kojem ćeš spoznati beskonačnost u konačnosti svoga tijela."
Odrastala sam u okrilju dobroćudnog osmjeha jednog predivnog čovjeka. Moj djed je i moj največi učitelj sa početka sna. Kada smo u gimnaziji počeli učiti kvantnu fiziku našla sam se pred problemom nerazumjevanja.
"Što je svijet kvanta?" upitah djeda jedne večeri zatvarajući knjigu iz koje su me gledale formule koje nisam razumjevala.
"Ulazom u svijet kvanta napuštamo svijet svakodnevnog iskustva, napuštamo, vrijeme, prostor i materiju i misaono ulazimo u mikrosvijet, u svijet pretpostavki i vjerojatnosti, u svijet vibriranja i titranja energije, u svijet bezbroj dimenzija gdje se susrećemo sa konstantama, sa vjerojatnostima, energetskim poljima, valovima i njihovim određenim duljinama, s frekvencijom i česticama. Kada se radi o odnosu unutarnjih nevidljivih i vanjskih vidljivih procesa tu je naše današnje znanje još uvijek nepotpuno. Mi još uvijek ne znamo djeluje li gravitaciona sila u svijetu kvanta i fotona. Naša jedina mogućnost je u vjerovanju, u savijest fizike." smješeći mi se odgovori mi tada već starac u čije sam znanje beskarajno vjerovala.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Keine Kommentare: