Hvala ti Hiperione, hvala ti za ovu zemaljsku sreću, šapućem prisjećajući se homerskih himni i Hesiodove Teogonije.
"Teja popusti Hiperionovoj ljubavi i rodi
velikog Heliosa i svijetlu Selenu i Eju,
koji nose svjetlo svim pozemljarima
i besmrtnim bogovima, vladarima širokog neba."
Hvala ti za sreću veliki oče, kličem plavetnilu koje u sebi još uvijek krije tajnu našega početka i neizvjesnost našega kraja. S neba do moga srca kapaju pitanja kao mirisni plodovi duše svijeta:
Želiš li strast srca koje silno ljubi, ali se ne podaje, koje plamti, ali ne izgara?
Želiš li naklonost duše što treperi pred naletom oluje, ali se ne slama, što zavija u buri, što plače kišom, a tješi maestralom, što šapuće vjetrom, miluje lahorom i nikada ne nestaje bonacom?
Želiš li prijatelja koji se ne da porobiti, niti on koga porobljava?
Želim samo ljubav, svijetlu kao sunce, blagu kao san, mirisnu kao jutarnja rosa, treperavu kao oči neba, vječnu kao sunce. Prisjećam se izjave svetog Augustina, ljubi, da ljubi iz punog srca, ljubi dušom jer kada ljubiš onda sve što činiš je učinjeno s ljubavlju i to je dobro.
I vidjeh osmijeh neba, Danica objavi zoru ovog sretnog buđenja. Velika sjajna kugla se kao galija puna još ne procijenjenog blaga diže nebom i sipajući kristaliće sreće pretvara ovaj dan u dvorac snova. Jutrenjem u srcu koračamo kroz vrata sunca i ulazimo u smrtnicima nedohvatljivi, dušama vječno obećavani, svijet vječne ljubavi. Svjetlost i pomilovanje, rascvjetani perivoj vremena, metafora beskraja postaje naš trenutak, naše postojanje u čudesnom snu koji nazivamo život. Pobjedivši gravitaciju utapljamo se u zagrljaju znanosti i vjerovanja. Slobodni i sretni gubimo osjećaj straha, te aveti koja, kao zla kob, ostade iza nas u onom neproživljenom jučer. Uspjeli smo prekoračiti granicu nedozvoljenih osjećaja, zaboraviti osjećaj srama. Ljubav nas je uzdigla u bezgriješnost duša, u svijet vječnog svjetla. Lakoća postojanja u svetom zagrljaju, istina u treptajima očiju neba, lutanje na strunama svjesti, nas uvodi u nove svjetove, svijetove o kojima smo do ovog trena samo sanjali ili možda samo čitali. Vidjesmo samo veliko svijetlo i siluetu želje, siluetu vječne LJUBAVI. Osluškujemo tonove sna i osjećamo tu veliku istinu u bojama svijetlosti koje nas nježno dodiruju. Ljepotica među zvijezdama, ljubav, rođena iz pjene, sazrela u školjki, Jakobovim ljestvama uzdignuta u beskraj božjeg sna postade energija našeg postojanja. Tu iza vrata sunca, u perivoju vremena, mi trajemo snom i obogaćeni iskustvom trenutka, očišćeni izvorom sa dna Parnasa, dotaknuti Muzama, hranjeni mitovima i legendama, mi osjećamo da nosimo vječnosti u sebi. Ušli smo u vrijeme prije vremena, u treptaj očiju neba, u svijet ljubavi, carstvo u kojem ne postoji ni prije ni poslije jer ovo je naše novo vrijeme, vrijeme bez kajanja i potrage za izgubljenim vremenom. Srcem vidjeh vječne pupoljke sna, cvijeće ljubavi i oživjelu Prvu ljubav , ljubav koja ne nestaje, ljubav koja nas vjerno prati cijeloga života, ljubav koja nas hrani i brani od nas samih, ljubav ta čudesna boginja naših snova, najsvijetlija zvijezda na beskrajnom nebu našeg malog univerzuma, vječnost u srcu i ljepota postojanja u sretnom trenutku.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=23209
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen