taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 16. August 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u maglovitim daljinama svijesti





Nebo se budi u svjetlosnom zagrljaju maglovitih daljina svijesti, na ulazu u drevnu luku stoji Kolos s bakljom u ruci, ogroman i snažan, nimalo lijep, a ipak nezaboravljen. Da, očito sanjam drevno vrijeme, sanjam boga sunca i njemu u čast odljevenu bronzu, statuu koju je progutalo more, oko koje plešu delfini, koju možda dodiruju sirene ili se njome igraju morski konjići, kolosa u čijim se dlanovima gnjezde školjke i rađaju uvijek nove bisere, znamenja ljubavi bezvremene. Uranjam u beskraj, u carstvo iza zavjese poezije kiše, iza starih tuga, iza slušanih tišina, iza oluje ruža i uranjam u svitanje novih čežnji, u zagrljaj novih žudnji, vraćam se u gnjezdo davno zaboravljenih dubina. Lutam Orestijom, vidim drevni Areopag, a onda bježim od ispisanih tragedija i susrećem opustjele trgove nekih usnulih mudrosti, a na obzorju snova još uvijek iskre davno umrle zvijezde, blješte davna vjerovanja, trepere nedosanjane želje. Susrećem zalutalu sebe u sjećanjima, susrećem se na obalama koje miluje tek nadošla plima oceana samsare, na hridima koje oplahuju valovi uspomena. U ovom sretnom treptaju oka, u trenutku zrcaljenja nove zore, osjećam u sebi one iste djetinje čežnje, blješte jutrenja uz ognjište dobrote, svitanja u okrilju ljepote, mirisi, tek procvijetalog trešnjinog drveta na oknima duše, me grle sjećanjima na prohujalo vrijeme, na vrijeme kada je bog sunca svojom kočijom izranjao iz morskih dubima i pozivao me na putovanje svijetovima u kojem nije bilo tuge, nesreće i strahova. Sretna dnevna putovanja su završavala vraćanjem te čudesne zaprege u akorde mjesečevih mijena, u zrcaljenje zvjezdane prašine u oceanu snova nad kojim su zadnje zalutale ptice pronalazile svoje jato i tonule mirne u sigurnost postojanja. Danas uranjam u dubine iza zavjese stvarnosti i tražim izgubljene vrijednosti u beskraju samsare. Kolos, jedno od sedam drevnih čuda, izrasta na ulazu u luku snova i gorućom bakljom pozdravlja boga sunca koji svojom kočijom izranja iz zaboravljenih dubina svijesti. Budim se prisjećajući se drevnog znamenja, nebom odzvanjaju tonovi poznate rapsodije, a kristalna kočija me nosi u tajanstvene visine , u svjetlosni zagrljaj neke nove istine.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Keine Kommentare: