Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše i rapsodija u plavom.

U beskrajnim prostranstvima duše osluškujem rapsodiju procvijetalog jutra, osjećam snagu svjetlosne zamke lijepih uspomena i prisjećam se tišine satkane u obrise davnih snova. Neka, do ovog ovdje i sada, nestvarna svjetlost buja ovim svitanjem, počiva na bisernim oblutcima razasutim pješćanim žalom sjećanja. Koračam padinom vječnosti i skupljam to neprocjenjivo blago izgubljeno u vremenu oluje srca, prosuto iz galije u kojoj se još uvijek njedre sedefaste školjke svijesti. Udišem miris ružina drveta koje izniće iz olujnog neba davnih snoviđenja i slušam tišinu Bogova, tišinu već davno zapisanu u mojim pjesmama. Velika pukotina željenog zaborava se pretvara u fjord u kojem valovi oceana dodiruju hridi izrasle iz nepostojanja. Osluškujem šum tog beskraja i čujem buđenje ljubavi u dnu svetoga grala, na dnu kaleža života, u klijetkama življenog života. Na nebu unutarnjeg svemira plutaju jata zvjezdanih ptica i opijene slašću, odjenute oblinama valova svijesti, plešu sveti ples svevremena. Unikatnost čovjeka u univerzum se dokazuje u ovom jutrenju, titra istinitom tvrdnjom o cjelini izrasloj iz božanske matematike, u cjelini koja ne priznaje zbrajanje i oduzimanje i blješti svjetlosnim zagrljajem svevremena. U arboretumu sretnoga trenutka svjesti osjećam izrastanje srodnih duša u zagrljaju univerzuma, vidim dlanove koji svjetlosnim mačem režu gordijski čvor nagomilanih oblaka nepostojanja. Naslućujem ruku sudbine koja piše svjedočanstvo ovom buđenju u procvijetalom jutrenju vječnog sna.

http://umijece-vremena.blogspot.com/