Uranjam u rastopljeno vrijeme, osluškujem šapat njegova tkiva, čujem kako svjetlost sklada sonatu od prohujalih dana, vidim kako fotonima ispisuje note o svemu što je bilo lijepo, o trenucima provedennim u njegovim dubinama, o onome što duša budna sanja, o zarobljenim tminama u širini bezdana, o srcu koje je na zlo i bijes oduvijek slijepo, o visini svemira koji mi daruje buket nebeskih cvjetova satkanih od ljubavi, mudrosti i znanja. Zaustavljam se u ovom ovdje i u ovom sada počinjem novi san snivati, o trajanju u vječnosti, o snazi trenutka, o tragu suze sa lica vremena koji mogu u radosti skrivati, o simfoniji srca koja postaje tihi, najtiši šapat žudnje i željenog užitka. Grle me nježni zvukovi, dušom se šire melodije razne, himne, ode, rapsodije što ih zvjezdice svojim sjajem skladaju, svjetlom pune sve, iz tmine prošlosti, zaostale duševne praznine i svojim titrajima srce i dušu na slavlje osjetila pozivaju. Iznjedrena iz rijeke vremena, u ovom sretnom času, se jedna kapljica u duši cakli, u njoj se zrcali ples struna nebeskog orkestra koji svojom muzikom srcu snagu daruje, da zaiskri sreća u životnoj magli, da ovaj sretan trenutak u svjetlosnoj oazi spoznaje caruje. Na obroncima snova, u trenutku smiraja u času kada noć pruža svoje nježne ruke i miluje odlažeći dan osjećam kako leptiri u dubini duše otvaraju svoja meka krila, kako lepršaju cvijetnom livadom svijesti i bude usnule ljubavne cvijetove, kako se igraju sa tužnim oblačkom spoznaje da zablješti osjećajna svila, da osjetila zaplešu svoj ponoćni bal, da ljepota ovoga trenutka zauvjek potraje. Lakoća postojanja se u svakom srcu krije, svaka duša o sreći sniva, svako živo biće ljubavu sebi samom stvara. Uronimo u nutrinu sebe, u rastopljeno vrijeme, u dubinu sanjane ljepote, u vrulju u kojoj ljubav često nespoznata vrije i čeka da joj osjetilnom ponornicom snagu svjesno življenog života darujemo.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen