Hvala ti, srce moje,
što ne okljevaš
bez laskanja, bez nagrade,
iz urođene vrijednoće.
Imaš sedamdeset zasluga u minuti.
Svaki tvoj grč je
kao otiskivanje barke
na otvoreno more
na put oko svijeta.
Srce je najsvetije mjesto na svijetu, srce je kristalni zamak u kojem se šapat svjetlosti pretvara u medikusa duše. U dubini te čudesne tvorevine otkucava naš unutarnji sat ritmom sna koji sanjamo, to je mjesto u tijelu iz kojega, kao iz ovog svitanja osvjetljenog čudesnim suncem jutrenja, izvire sveta krv života. Mnoge katedrale u svijetu su izgrađene kao kopije ljudskoga srca, kao što su i mnoga svetilišta kopije tog neumornog organa u našim tijelima. Ne, to nisu samo ona mjesta gdje se ljudima ukazivao Bog ili Bogorodica, to su ona mjesta koja su nastajala prije rođenja u štalici, ona mjesta koja su ostala netaknuta kroz vječnost i koja su se svojom energijom sva skupila u ovaj trenutak spoznaje. Srce hrani dušu, a ljudska duša je središte univerzuma. Iz njega se razvio svijet u cijeloj svojoj ljepoti, iz njega se razvila ljubav, ta čudesna energija sa najvećom brzinom i najvećom snagom. Tu u toj najčudesnijoj građevini je izvor sna, u njemu su pohranjena sjećanja i pamćenje. Kada stvarno naučimo slušati i gledati srcem osjeti ćemo i snagu svoga života i spoznati svjetlosni zagrljaj, svjetlosnu dimenziju trenutka, kristaljenje života u sebi.
Hvala ti, srce moje
što me često
vidiš iz cjeline
čak i u snu posebnu.
Paziš da se skroz- naskroz ne presanjam,
skroz-naskroz
za što nisu potrebna krila.
Iako je to zastrajelo mišljenje, iako znamo da sve što osjećamo dolazi iz mozga, iako mislimo da je mozak tvornica snova i ljubavi, mi ne osjećamo otkucaje mozga nego srca. Mozak ne osjeća, mi mozgom osjećamo, prolazi mi misao kroz glavu. Ali što ja to osjećam mozgom koji ne osjeća?
Hvala ti, srce moje,
što sam se probudila,
i mada je nedelja,
dan odmora,
što mi pod rebrima
traje običan pretpraznički pokret.
W. SZYMBORSKA
Gledam srcem i vidim poliperspektivnost istinskog postojanja, vidim kristalnu rešetku moga bića i osjećam zagrljaj duše i materije, spoznajem da se kristaloterapija događa u meni samoj, čujem kako mi šutljivi učitelji svojim titrajima pričaju istinu našega porijekla. Pričinja mi se da sam osjećajima ušla u katerdralu u kojoj sam krštena. Pričinja mi se da netko svira orgulje visoko iznad oltara. Pogledah u tom pravcu, ali za orguljama ne sjedi nitko.
"Hvala ti srce što čujem ovu simfoniju svjetla, ona je dio mog sna." pomislih i nastavih budna sanjati da mogu postati lutalica svijetom ne napuštajući ovo mjesto, da mogu u sebi oživjeti ljepotu stvaralaštva, da mogu činiti čuda koja neće biti vidljiva nego samo spoznatljiva, da mogu zaustaviti vrijeme, da mogu nevidljivom rukom zaustaviti rat svijetova, obuzdati vječni rat taština u svijetu dobroga Maga, da mogu zasjeniti sjaj jednog lažnog sunca koji svojim zrakama muti kristalno jasnu sliku magičnog srca.
Osjetih sjedinjenje sna i jave, treptaj oka u kojem se skupila cijela povijest univerzuma. Ovo je trenutak poziva na spoznaju sna, na ulazak u carstvo srca. Osjećam kako mi beskonačnost i vječnost postaju spoznatljive. Svitanje zaustavljeno u trenutku postaje maglovita slika do sada neviđenog, čudesna slika koja se širi i mjenja nijanse, šaputavom svjetlosti srca sklada simfoniju boja oblikujući u meni uvijek nove kristalne tvorevine svijesti.
Pred mojim očima se ukaza svjetleća točka i ja shvatih da je to aleph, zadnja točka velike zlatne spirale, u kojoj su skupljene sve točke univerzuma, SRCE treperi ljepotom trenutka spoznaje. Bez SRCA ništa nije lijepo i ništa nije postojano. Srce je raste svjetlošću sna, a u njemu se redaju stoljeća, smjenjivaju ratovi i primirja, rađaju i umiru velikani snova. Izgleda mi kao da sam se našla u Welsovom vremenskom stroju koji me nosi u beskonačnost i bezvremenost. U tom divovskom trenutku se skupiše sve te čudesne tvorevine, srca svih ljudi na svijetu i stvoriše beskrajno kraljevstvo slobode. Nedogled sreće se širi snagom mojih misli koje se sjedinjuju sa snovima praotaca i očeva čovječanstva. U mimohodu slavnih prepoznajem srca onih koji su obilježavali epohe. Srce pastira, filozofa, znanstvenika, pjesnika, srce kao misao, kao spoznaja i ljubav, srce sna i jave u ovom trenu beskraja i slobode. Sve je nestvarno, ali dodirljivo u isto vrijeme.
Pobratimstvo bića u univerzumu se događalo jutros pred mojim očima i u meni. Osjetih zagrljaj materije i energije, zagrljaj duše i tijela, zagrljaj svih srodnih duša u kristalnom zamku ovog čudesnog trenutka spoznaje. Šaputava svjetlost srca se prelamala u prizmi svijesti i ja vidjeh kako kristali titraju bojama sna, uronih u kristaloterapiju duše, naslutih snagu tog vječnog zagljaja, začuh šapat tih šutljivih učitelja života i osjetih lakoću postojanja u ovome ovdje i sada.
Hvala ti SRCE na titrajima tvojih kristala, hvala ti na ovoj spoznaji, hvala ti što pamtiš samo lijepe uspomene i uvodiš me u svijet u kojem vjekuje svjetlosni zagrljaj sreće.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=26806
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen