Ono najbolje i najljepše, ne može se vidjeti, pa čak ni dotaknuti.
To se mora osjetiti srcem.
Hellen Keller (1880. – 1968.)
Anđeli šapuću srcu, naslov knjige poezije Edite Glavurić odaje poetiku našeg postojanja, svjedoči istinitost fenomenologije duha, dokazuje istinitost novoizastajuće znanosti koja šaputavom svjetlosti spoznaje piše poeziju i govori da se sve događa u oku promatrača i da se cijeli svijet smejstio u univerzumu našega uma.
Kad pođete tražiti Itaku
Molite se da putovanje bude dugo,
puno pustolovina, puno buđenja.
Ne bojte se čudovišta iz starine
Nećete ih sresti
ako vam misli budu letjele visoko,
ako prava strast pokreće vaš um, tijelo i duh.
Nećete sresti strašna čudovišta
ako ih ne nosite u duši,
ako ih vaša duša ne postavi ispred vas.
KONSTANTIN KAVAFIS
Prisjetih se Odisejevih putovanja i Penelopine dvadesetogodišnje vjernosti. Kome je Penelopa bila vjerna? Odiseju? Kome je hrlio Odisej na svom predugačkom putovanju ka Itaki?
Penelopa je odoljevala svim proscima, a Odisej Sirenama koje su ga vabile u nevjeru. Jeli to bila ljubav koja ih je obranila od svih demona i iskušenja i sjedinila ponovo u bračnoj postelji čiju tajnu su samo oni znali. Postelja izrasla na korjenju maslinova drveta ih je ponovo sjedinila u najčudesnijem osjećaju koji posjedujemo, ljubav je pobijedila sve prepreke jer su oni ostali vjerni sami sebi!
"Čovječe upoznaj sebe" je pisalo na ulazu u proročište u Delfima podno Parnasa. To je svetište Apollon oduzeo Posejdonu, ocu demona i pretvorio ga u sastajalište Muza, majki svih zemaljskih ljepota. Muze nas uvode u svijet unutarnjeg doživljaja, spoznaju osjećaja koji su puno važniji od onoga što spoznamo vanjskim osjetilima. Sposobnost umijeća življenja se krije u glavi svakog čovjeka u univerzumu njegova utjelovljenog uma. Poetika je skupnost i sustav umjetničkih načela nekog smjera u literaturi, znanosti ili univerzuma uma nekog pisca. Služim se pojmom poetika kako bih vam lakše približila moje razmišljanje o umijeću življenja, koje nazivam poetika postojanja.
Poetika postojanja je sjedinjenje svih energija našeg misaono- osjetilno- osjećajnog univerzuma u najčudesniju energiju svemira koju nazivamo život. Osjetiti tu energiju u sebi znači znati živjeti.
Od malih nogu sam tražila izvor iz kojeg istiće ta najvrednija energija našeg postojanja. Svaku večer pred spavanje sam se zahvaljivala Anđelu čuvaru, lutala bajkama, legendama i mitovima. Odrastajući potražih istinu u literaturi i poželjeh ući u čudesni svijet o kojem nam je pisao James Joyce u svojim djelima, prošetati stopama Leopolda Blooma, poželjeh stvoriti svoju epopeju svakodnevice, ostati vjerna sama sebi i pronaći Itaku zelenu u sebi i uistinu je znati živjeti. Odisej je, sit čudesa, zaplakao od ljubavi vidjeći obalu Itake zelene i smjerne. Umijeće življenja je poput Itake, puno zelene vječnosti, daleko od čudesa i teče kao beskrajna rijeka koja prolazi, kao dokaz nepostojanog Heraklita, istog i drugačijeg, da, umijeće življenja je beskrajna rijeka bez povratka.
Onda poželjeh živjeti u Einsteinovoj svjetlosnoj dimenziji i otkriti sve njene ljepote, uistinu osjetiti da je život san, odživjeti Proustovo traganje za izgubljenim vremenom, doživjeti Finneganovo bdijenje, odsanjati njegov san, razumjeti, uistinu razumjeti Joyca i postati sudionikom vremena u kojem živim. Poetika postojanja, ta suptilna energija iz koje izrasta naš život, je naša samosvijest i ja danas znam da je njen izvor i njeno ušće u nama samima. Ljubav i vjernost su sjedinjene u istinsko postojanje, ta dva čudesna osjećaja ne postoje odvojeno. Oni se nadopunjavaju, jedan drugog stvaraju i održavaju. Iz osjećaja ljubavi i vjernosti izrasta peta dimenzija koju možemo samo misaono spoznati, a njena definicija je "čovječe ljubi sebe i budi i ostani vjeran sebi". Da smo kojim slučajem u mogućnosti djelovati na ministarstvo školstva i uvjeriti ga da je potrebno za umijeće življenja otvoriti katedru u školama, pa da se od malih nogu osmišljava ta dimenzija u nama bilo bi puno lakše živjeti, život bi onda uistinu bio san.
Nažalost je LJUBAV stanje duše koje mnogi osjećaju tek u odnosu na drugu osobu, izvor tog najvrijednog dara prirode vječno traže izvan sebe. Nespoznavši je u sebi oni ne znaju što je ljubav, oni osjećaju treperenje leptira u trbuhu, njihova krv se pretvara u šampanjac, ali nisu svjesni da to nije ljubav, ne shvaćaju da je to tek zaljubljenost koja često nestaje kao mjehurić sapunice. Kada balonćić pukne onda opet traže uzroke svoje tuge i duševnog bola izvan sebe. Poetika postojanja, ljubav i vjernost proizlaze iz trenutka istinskog bdijenja u svom unutarnjem svemiru, u ovom ovdje i ovom sada, izranjaju iz četverodimenzionalne samoosjetilnosti i tako sjedinjene postaju peta dimenzija našeg postojanja, naše energetsko polje, sfera koja nas okružuje i cijeli život brani od vanjskih uticaja. Življena ljubav i osjećanje osjećaja vjernosti prema sebi samome su snaga, energija koja život pretvara u poetiku postojanja iz kojeg izrasta naše umijeće življenja, naše svijesno postojanje u trenukku, tom jedinom realnom djeliću vremena, u bezvremenosti uviverzuma.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=27628
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen