Dianoetika i hermeneutika su stare filozofske discipline koje su preživjele stoljeća i uvijek iznova u svim vremenskim epohama dobivale potvrdu svog postojanja. Interpretacija, razlaganje, prevođenje ili jednostavno tumačenje i razumjevanje se i danas kriju u korijenu tih riječi. One su bile osnova razvoja jezika koji se kroz stoljeća razvijao da bi međusobno razumjevanje bilo lakše. No one nisu više samo metode znanosti, one su prije svega postale osnovno prirodno ljudsko svojstvo. U svojoj gladi za znanjem čovjek je razmišljao, tumačio i razumjevao prirodu i njene zakone. Teorije pretvarao u praktičnost života. Dianoetika i hermeneutika su ucrtavale put, osmišljavale most između teorije i prakse. Da se nije razmišljalo ne bi došlo do nastajanja novih teorija, a da se novoizrastajuće teorije nisu tumačile, razumjevale i pretvarale u djela mi danas ne bi mogli uživati u ljubavi, znanju i vjerovanju koje se širi čudesnim portalom, MAGICUS.
Kako si rastumačiti pojam univerzum uma i razumjeti onaj čudesni romor u našim glavama koji nazivamo jezikom neurona?
Naziv hermeneutika je proizašao iz grčke riječi hermeneutes što u doslovnom prijevodu znači tumač. Hermeneutika, nam ne tumači još nepoznato, nego nas poziva na samostalno razmišljanje i misaono sudjelovanje u tumačenju i osobnoj interpretaciji tog nama još nepoznatog. Umijeće tumačenja i razmišljanja je beskonačni proces koji se odvija u nama samima i ne smije se zaustaviti na jednom konačnom riješenju. Razumjeti nešto još uvijek ne znači da proces razmišljanja prestaje, jer univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama je u vječnom pokretu, vječnom treperenju i slično velikom svemiru on se isto iz trenutka u trenutak širi. Umijećem razmišljanja, mi otkrivamo uvijek nove tajne u pokušavami si ih protumačiti, razumjeti ih sami sebi odgovoriti na pitanje što je to univerzum misaono- osjetilno osjećajnog u nama. Umijećem tumačenja ostvarujemo i umjeće razumjevanja i osobne interpretacije nečeg novog, neke nove ideje, novonastajuće teorije, novodokazanih zakona. Umijećem razmišljanja mi misaono poniremo u sebe samoga, spoznajemo sebe samoga u svijetu u kojem živimo. Dianoetika i hermeneutika univerzuma uma nas uvode u procese samospoznaje,samoosjećajnosti, samoosjetilnosti, samorazumjevanja, samoodgovornosti, samokritike i omogućavaju nam samosnalaženje u svakodnevici. Umijeće tumačenja svoju karakterističnu oštrinu dobiva u trenutku kada smo uspjeli u sebi izgraditi misaoni most između pitanja i odgovora. Znanost nam, da bi se razvijala, nudi mogućnosti njenog intepretiranja razvijajući i teorije za to. Tako je nastala opća teorija interpretacije, kojom učimo principe razlaganja, dakle, analize problema ili teme, a nova teorija umreženog razmišljanja nas navodi na sintezu do sad naučenog s onim što još trebamo naučiti.
Osnova tih teorija, je misao kao takva, misao o nečemu, pa na koncu i misao o sebi samome. Prirodna znanost se bazira na eksperimentalnom iskustvu, ali spoznaja tih eksperimenata nastaje tek kroz tumačenje prirodnih procesa, samim procesom razumjevanja i umijećem razmišljanja u univerzumu čovjekova uma. Proces razmišljanja i tumačenje u našem unutarnjem svemiru stvara uvijek nove zvijedze na našem nebu, potiću izrastanje novih kozmičkih cvijetova, uzburakavju lepršanje leptirića našim energetskim poljem. Hermeneutika novog vremena, nam ucrtava put za osobnu interpretaciju kozmičkih zakona o biti energije i materije, dakle, interpretaciju nečega transcendentalnog, nečega izvan našeg iskustva, interpretaciju osjećanja osjećaja postojanja u vrtnji nebeskog vretena, osjećanje osjećaja spiralne dinamike u sebi samome.
Tada se javljaju pitanja:
Da bi uopće došlo do procesa razumjevanja, potrebno je međuljudsko komuniciranje i vječna izmjena znanja. Onaj koji zna i drugi koji želi nešto novo saznati. To su elementarni oblici razumjevanja, nešto kao slova, koja zajedno oblikuju riječi koje se onda slažu u smislenu i razumljivu rečenicu kojom se potvrđuje, iz tog konstruktivnog dijaloga proizašla, stara istina i sjedinjuje sa novom.
Što je materija?
Što je energija?
Što je univerzum uma?
Je li ljudski um materija ili energija?
Što je pokret?
Što je prostor?
Kako nastaje geometrija ljudskog uma?
Kako nastaje prostor u kojem se krećemo?
Šta je vrijeme?
Kako nastaje vrijeme?
Da bi uopće došlo do procesa razumjevanja, potrebno je međuljudsko komuniciranje i vječna izmjena znanja. Onaj koji zna i drugi koji želi nešto novo saznati. To su elementarni oblici razumjevanja, nešto kao slova, koja zajedno oblikuju riječi koje se onda slažu u smislenu i razumljivu rečenicu kojom se potvrđuje, iz tog konstruktivnog dijaloga proizašla, stara istina i sjedinjuje sa novom.
Dok sam trajala u zemlji dobroga Maga vjerovala sam da je portal Magicus hram vječitog učenja. Pisala sam da to možemo ostvariti osmišljavanjem procesa međusobnog razumjevanja, koje počinje u trenutku nastajanja novih ideja i razlika u mišljenju i iskustvu. Razmišljati dalje o nečem novom ili a priori odbiti novu ideju? Naravno razmišljati dalje, jer ako a priori odbijemo novu ideju odbijamo i želju za upoznavanjem sebe samoga i svih, onih zatomljenih potencijala u sebi. Znanost je nastajala na osnovu trijeznog i objektivnog ljudskog razmišljanja, međusobnog razumjevanja, pojedinačnog interpretiranja i zajedničkog zaključivanja. S tako nastalom znanošću se danas odlazi na putovanja svemirom, otkrivaju genetske tajne, osmišljava nova tehnologija, stvaraju uvijek njeni novi produkti, zahvaljujući tom razvoju mi danas sjedimo za računalom i komuniciramo, zahvaljujući uvijek novim dostignućima znanosti mi sve brže i lakše putujemo internetom, zahvaljujući umijeću tumačenja i razmišljana nekih UMOVA je rođen i portal MAGICUS. Problem i kritika praktičnog uma postoji od uvijek. Svedemo li misao samo na praktično ponavljanje ustaljenih formi, bez osobnog eksperimentiranja, ona gubi svoje osnovno značenje. Mislim, dakle postojim, a postojim znači živim. Život je vječno titranje bioenergije, prelaženje jednog njenog oblika u drugi, stalno gibanje, pokret. Misao, osnovna energija univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, se mora razvijati i oblikovati njenim daljnjim kreativnim razvojem. Ona onda sama traži više, traži mudrost u odluci, povezuje se sa osjećajem koji oblikuje emociju kao njen vidljivi oblik. Čovjek koji razmišlja, postaje mudrac na vratima svijeta, mudrac život, mudrac koji slijedi svoju istinu i sluša i prihvaća tuđe, da bi ih u konačnici sjedinio u neku novu istinu, vredniju istinu.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Hermeneutika" str. 23.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen