Kristalna djeca ne znaju pokazati osjećaje, tvrde neki. Imaju li ih ta djeca? Imaju, ali oni titraju drugačijim frekvencijama od običnih, svakodevnih emocija koje se susreću na sajmištu taština. Prisjećam se, gledala sam u perivoju djetinjstva pticu na grani i vidjela njenu plavu boju, vidjela sam nešto što drugi nisu vidjeli. Tvrdila sam da je ta ptičica plava, a drugi su tvrdili da je to tek običan vrabac. Da, to je bio običan vrabac, izrastanjem u svijesno biće shvatih da kristalna prizma moje svijesti prelama drugačije svjetlosne zrake i zabranih si izričaj onoga što vidim očima duše i utopih se u nepostojanju neke druge dimenzije. Danas vidim vrabca na grani, on mi se smiješi još uvijek nijansama rapsodije u plavom, ali ja sam naučila da je to tek običan sivkasti vrabac. Možda se radi o jednom obliku sinestezije jer meni se nekada pričinja da čujem boje nijansama tonova neke neopisive melodije. Čitala sam mnogo o kristalnoj djeci, o djeci koja vide aure, vide misli, naslućuju tuđe osjećaje, a onda shvatih da svaki čovjek nosi u sebi kristalni most ka spoznaji snage univerzuma i razumjeh da je svaki čovjek kovač svoje sreće, da je svako živo biće unikat u univerzumu. Tada sam odustala od dokazivanja nečega što drugi ne vide, ne čuju, ne mirišu i ne mogu dotaknuti snagom svoga uma. Qualia, to nedodirljivo stanje ljudske duše, je kristalni zamak svijesti u kojem se odvija velika gala predstava življenog života. Poetika današnje znanosti potvrđuje moje davne spoznaje, svi smo mi djeca iznjedrena iz zagrljaja duše i materije. Tek neki su uspjeli na zvjezdanom putu svog unutarnjeg univerzuma zadržati osjetilnost iz embrionalne faze, tek neki su uspjeli u život ponijeti izvornu nadarenost, oživljavati u sebi uvijek nova nadahnuća. Leonardo da Vinci je jedno od priznate i već stoljećima slavljene "indigo djece". Među njima je bila i Marija Terezija, majka beskrajnog, stoljećima živućeg carstva. Nažalost se danas iz nemogućnosti pronalaženja uzroka raznolikosti i neznanja mnogu dječicu rođenu sa žigom autizma naziva "indigo djecom", a možda je svemu tek kriv naš anđeo čuvar koji kod poroda neke djece zaboravio staviti veto na slušanje i gledanje onoga što smo kao embrio slušali i gledali. Možda kod neke djece nikada ne utihnu zvuci sićušnih struna, možda one zauvijek titraju melodijom, za nas ostale, gluhog kola tjelesnih ćelija?
Meni draga, nažalost umrla, pjesnikinja se pita.
"Kako si ne dopuštam osjećati, tako sve te nakupine prijetvornosti svijeta zagrebu po nećemu, čak ni tijelu, pa ni svijesti.Vani šume oblaci, pokrivam oči, otpisujem riječ koja nije, neće, nema.Onda netko pokuca i zapljusne me valom ljubazne konvencije. Zlo mi je. Jer meni treba močna rijeć. Što se dogodilo ovoj sobi, ovoj ulici, zamračenom gradu? Da bar prosipi snijeg, da bjelinom prekrije doba dana, varljivost krajolika. Sve je lažno. I kiša poput zmije vijuga zveketom.I svemir mijenja mjesto, biva gazen u blatu. Čovjece, pazi, nagazit ćeš zvijezdu, dok koračaš sam, od sutona plav, a vani šume oblaci, tmasti, kišni, sivi, ljepljivi oblaci. Zgasnuli smo žutu lampu. Pomaknuli sunce."
Tea Benčić Rimay
Zar ona nije u svojoj poeziji budila ono svjetlosno biće, kristalno dijete u sebi i u nama? Jesmo li mi kristalna djeca vječne svjetlosti, djeca majke nad majkama, jesmo li mi uistinu u mogućnosti pomaknuti sunce? Možda smo uistinu svi tek autisti koji pri porodu zaborave ili odustanu slušati svjetlosnu muziku, simfoniju univerzuma. Dobro je da među nama ima onih koji se suprostave imperativu rađanja i ostanu vjerni onome što su slušali, gledali, doživljavali u onih devet mjeseci izrastanja u zagljaju duše i materije, u zagrljaju majčinske ljubavi. Svi smo mi u embrionalnom izrastanju, autisti, indigo djeca, kristalna djeca, djeca koja se razvijaju u zagrljaju duše i materije. Pokušajmo se vratiti u vrijeme izrastanja, osluhnimo gluho kolo naših ćelija, u dubini našeg univerzuma se krije istina drevne mudrosti "cjelina je više od sume njenih djelova".
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=17189
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen