Ovo je metaforična priča o snazi unutarnje vatre, onog čudesnog plamena iz kojeg smo zaiskrili u ovozemaljskom životu. Osjetiti tu vatru u sebi znači osjetiti vječnost i beskonačnost u konačnosti naših tijela. Priča je izmišljena, izrasla iz mitova i legendi iz koji je nastajala povijest, filozofija, znanost, ali priča nas poziva na razmišljanje o snazi našeg utjelovljenog uma, o snazi naših misli i naših osjećaja koji ponekada doista peku kao vatra i šire se tijelom kao plameni jezici.
Svijet je nekada bio sretniji nego danas. U tadašnjem svijetu se godina isto sastojala od 364 dana i dani su imali 24 sata. Bio je bezgraničan i beskrajan, njime su se ljudi slobodno kretali i u njemu nije bilo noćnih utvara. U sredini svijeta je bila samo jedna metropola. Njeno ime je bilo Ta- Land, grad čudesa. To je grad o kojem su mnogi do mene već pisali. U gradu Ta- Land sunce nikada nije zalazilo do kraja i nikada nije bilo noćne tame. Prelazi između dva dana su bili sumraci u kojima se sjaj svjetlosti uvijek nazirala. U tom gradu nije bilo niti jutarnje glavobolje jer su Fortuna i Migrena udružene sa suncem i mjesecom tkale materiju ljepih snova. Bio je to grad sretnih ljudi. Gradom Ta- Land je vladao car čija je jedina želja bila pobjediti prolaznost, ostvariti vječnosti i besmrtnosti u kojima sreća nikada ne prestaje. To je bilo u vremenu prije nastajanja "Corpus hermetikoum", prije pisanja "Tabule smaragdine" prije nego je ljude zaveo sjaj zlata i oni ga poželjeli stvarati.
Cara je zanimao život. Želio je sudjelovati u stvaranju prirodnih zakona i zaustaviti umiranje. Našao se u magičnom labirintu svojih misli iz kojeg je tražio izlaz. Pošto je to bilo vrijeme kada nije bilo ničega do vode, vatre, zraka i zemlje on je počeo mješati te osnovne elemente nadajući se da će stvoriti kamen mudrosti iz kojeg će kao na traci teči život. Danima je sjedio u velikoj hermetički zatvorenoj prostoriji i iz tame stvarao svijetlo, a u njegovoj glavi je nastajala oluja, bljeskalo je i grmilo. Odvojivši se od sunca i mjeseca on je ušao u migrenino carstvo i upoznao strahove svoje podsvjesti. Podnosio je tu strahotu u nadi da će jednoga dana iz epruveta izaći osnovna materija kojom će pobijediti smrt. No kako je vrijeme prolazilo shvatio je da njegovo tijelo stari, osjećao je nezaustavljivu prolaznost života, ali nada ga nije napuštala, nada da će ipak uspjeti zaustaviti taj proces. Izašao je iz laboratorija da udahne svježi zrak i da odmori oči. Sunce se smješilo nad njegovim gradom i on u tom trenu shvati da je sunce vječno. Poželi napraviti most kojim će moći odlaziti do vladara neba i sjediniti se s njim.
"Zapalit ću vatru i pokloniti se bogu sunca, izmješat ću zemlju i vodu i stvoriti novu materiju kojom ću namazati tijelo da blješti kao sunce i preskočit ću plamene jezike i snagom volje uzdignuti u vječnost." mislio je dok je ponovo u tamnoj prostoriji zemlji dodavao vodu i sve spajao sa zrakom kojim se širio novi miris. Nova materija je sjajila crnilom nečeg do tada nepoznatog i bila je mekša od zemlje a gušća od vode. Njegovi podanici su zapalili vatru na glavnom trgu grada. Narod se skupio da prisustvuje nastajanju vječnosti. Blještav i sjajan, obasjan suncem koje i toga dana nije zalazilo car je stao pred vatru i okupljeni narod. Oko njega se širio nepoznati miris. Narod je bio omamljen mirisom i sjajem careva tijela. Podanici su donijeli veliku posudu i postavili je pored vatre.
"Tko želi poči sa mnom u vječnost mora se namazati ovim eliksirom i pratiti me na mom putu ka suncu." uzviknuo je car i skočio u plamen.
Zrak se je mirisao neodoljivim mirisom vječnosti. Narod krenu za njim. Jedan za drugim su uranjali u eliksir i skakali u vatru. Energija njihovih želja se oslobađala i punila prostor. Tijela su nestajala u sjaju vatre koja je postajala sve veća, širila se trgom i ulicama i u jednom trenu, tutnjajući i tresući se, grad se odvoji od svijeta i kao velika goruća kugla nestade u kaosu univerzuma. Svijet je ostao netaknut, ali je dobio prvu zvijezdu na noćnom nebu.
Od toga dana je prošlo mnogo tisuća godina. Mnogi gradovi su nastajali i slijedili primjer Ta- Landa. Zvijezde su punile nebo. Ti gradovi blješte u noćima, njihovi stanovnici žive vječni život i još uvijek pozivaju hrabre da ih slijede. Kada se ohrabrite i odlučite postati dio vatre, osnovnog elementa iz kojeg sve nastaje, ostvarujete proces kvantizacije, doživljavate kvantni skok svojih fizičkih i duševnih stanja i tada uranjate u vrtlog nebeskog vretena i možete putovati svjetovima. Ovaj u kojem mi živimo je postao premalen za snagu naših misli i naših osjećaja. Tu smo skučeni i često ograničeni bezimenim bolovima i osuđeni na bolno čekanje kraja. Zaustavimo mukotrpno umiranje, jer više od pola života provodimo u mračnom carstvu noćnih utvara, u carstvu strahova, sumnji i osuda. Oslobodimo se od okova neznanja i zaronimo u dubinu znanosti koja već tisućama godina traži kamen mudrosti, kamen na kojem stoji upisana balada o vječnoj mladosti srca i uma. Uronimo u svoj mali univerzum i pronađimo taj eliksir u dubini svoje duše.
http://utjelovljeni-um.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=4769
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen