Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše na obzorju sna.

Nikada ne dolazim sa željom da uronim u perivoj tvojih snova koje si razasuo po tajnovitim obroncima jave. Osluškujem šaputavu svjetlost tvoje duše i klanjam se tvome umu ogrnutom plamenim jezicima znanja. Ne dolazim u tvoju blizinu da bih krala nebeske cvjetove tvoga univerzuma, cvijetove koji blješte snagom tvoga bića, cvjetove koje si godinama sadio u perivoju svoga sna. Samo ponekad, u tajnosti uzdrhtale duše poželim da me odjeneš zlaćanim prahom tvoga svemira i da ja, dijete sa asfalta, osjetim ljepotu doline zelene rijeke u kojoj smo slušali tišinu. Ti stojiš na obzorju svakog sretnog trenutka, stojiš na rtu dobre nade, na hridi pored mjesečeva hrama i sjedinjuješ noć i dan zagrljajem ljubičastih sutona i kristalnih svitanja. Pozivaš me u lagani čun herojskih zanosa i onda veslaš ka močvari u kojoj rastu lotosi u čijim laticama se skriva čudesna spoznaja vječnosti. Vodiš me kroz rukavce bezvremena do izvora na kojem se rađaju vjetrovi, da osjetim lahor trenutka prije nego postane vrijeme, prije nego se sljubi sa kopljima dnevne svjetlosti i nestane u beskraju kamenih gradova, u onim utvrdama gdje ga, na sajmu taština, prodaju za šaku kovanica. Tada sama sanjam san za koji sam vjerovala da se izgubio u prohujalim danima samoće. Tvoji šapati, ta vihorasta muzika tvoga srca, su slični cvrkutu ptica u krošnji svijesti. Jutrenje ovog divnog osjećaja razbija tminu prošlih noći i na horizontu duše se iskri duga puna poezije isplakanih suza. Nikada ne dolazim da bih krala plodove začarane šume tvoga bića, nego da vidim rađanje sunca na obroncima srca, da vidim kako se njegove zrake probijaju kroz kristaliće sna i miluju dušu opipom davnih snoviđenja. Srce ulovljeno u zamke svjetlosti tvoga bića otvara okna i dozvoljava mirisu tisućljetnih cvjetova da ga omame sretnim trenutkom buđenja u svitanju procvalom ljepotom zajedništva u tišini svjetlosne muzike sna.

http://umijece-vremena.blogspot.com/