Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše kada utihnu osjetila.

Kada utihnu osjetila i tijelo uroni u zaborav, kada pokreti zamru, a srce još uvijek tuče i mozak sniva sne o prohujalim vremenima, čovjek više ne osjeća postojanje u prostoru, a sudbonosni trenutak postaje vječnost. Njegovi proprioceptori, sićušni, po cijelom tijelu rasuti senzori izgubivši kontakt sa mozgom, neposjeduju više puteve kojima bi svijesti najavljivali težinu, položaj i pokret tijela. Tijelo je, slično lutki od slame, prepušteno hirovitosti svijesti i podsvijesti, igri svijetla i tame duševnih stanja, osuđeno na bespomoćnost i čekanje kraja, dok spoznaja svega toga lebdi u bestežinskom prostoru iz kojeg onda čovjek samo svojom svjesnom voljom pronalazi puteve ka zvijezdama. Univerzum uma je ono što se ne osjeća ušutjelim osjetilima, to je ono u što se misli, on tada postaje čovjekovo stanje i njegova qualija, on je čovjekovo sjećanje i pamćenje prošlih stanja i njegova veza sa svijetom u kojem još uvijek živi. Možda je onda čovjek uistinu bliži izvoru spoznaje, možda on istinski osjeća prisutnost te čudesne energije u sebi i živi svaki trenutak kao što mi živimo dane, mjesece i godine. Pokušajmo razumjeti poeziju Nikole Šopa, pjesnika svjetleće samoće.

MOLITVA ZA VEDRU SMRT

Daj mi, o Bože, da zaspim nasmijan

radošću sitih prepelica,

pod kruškom zrelom, u hladu slušajući

sve dalju pjesmu bijelih žetelica.

I uzglavlje mi daj od svježeg, mladog sijena.

I pokrov od biserne rose nanizan.

O daj mi da umrem u mirisu žita i trave,

kad budu sva polja pokošena.

Tada još jednom da ravnicom rodnom

vidim žetelice ko golubice bijele.

Kućerke daleke i u dvorištima krošnje tamne,

gdje stare bake dugo u noć prele.

I plodovi zreli neka tad zatutnje oko mene,

sa grana koje sve tiše šumore.

O Bože, i neka u ponoć dođu u travi skrivene

krijesnice tihe i za moju dušu dugo gore.

Njegova poezija je protkana spoznajom nepostojanja i postojanja, neosjetlinosti, neosjećajnosti fizičkog tijela i spoznaje duše. Hrvatski pjesnik Nikola Šop je uistinu pisao o onome što je proživljavao. Na samom početku rata 1941. godine, kada su na zemlju s neba umjesto zvjezdane prašine padale njemačke bombe, on je bježeći od smrti skočio s balkona i teško povrijedio kičmu. Četrdeset dugih godina je, neosjećajući više tijelo, proveo vezan uz postelju. Tada u njegovoj poeziji nastaje zaokret prema novoj, astralnoj fazi, fazi u kojoj priziva ono zauvjek izgubljeno, osjećanje osjećaja postojanje u tijelu. Smrt u univerzumu Nikole Šopa ne postoji, jer je u sjedinjenju duhovne i materijalne zbilje postala suvišnom, pa on tako negira i jedan od najvažnijih činova kršćanske drame, spasenje. Teško je prihvatiti gubitak tijela, ali je još teže o tome pisati. To mogu samo oni koji su uistinu pokretnim misaonim slikama održali osjećaj postojanja u tijelu u svom sjećanju i pomoću tog sjećanja oživljavaju ono zauvijek izgubljeno.
"Što ukoči ljuljanje moga mlina?" pita se pjesnik u svojoj pjesmi Mrtvi mlinovi.
Iz dubokog sna ga je probudila tišina i nepokretnost vode, mrtvilo njegovih osjetila kojima je on jedino mišleći o njima mogao vratit dušu. "Ko srebrena lepeza smrznut je mlaz." šapuće zauvjek oduzeti Šop i budi u sebi zamrli osjećaj, zauvijek izgubljenog tijela. Otvorivši prozor sna dozvolio je borovima da čuvaju noć u pustoši i bjelini samoće jer dugo mu dugo nitko neće doć.  Pjesma ga budi iz sna i on vidi u snijegu anđeoske same stope.
"Tko je to noćas, a da nije svratio, prošao neznano kraj moga mrtvog mlina. Tko je to bio?" Ostale su samo pognute breze i svečana tišina. On vidje svoju dušu bijelu sličnu vezu zavjese koju suton njiše. "O Bože molim ti se za ljepotu njenog tijela, za miris vječni kojim u rosi tvoje cvijeće diše. Na prstima mojim drhti balzama puna žara. Balzama što ga sakupi roj uskrsnih pčela" Ne želeći zaboraviti osjećaj dodira pjesnik je trnce, popratnu pojavu kljenuti, nazivao balzamom. On stihovima budi svoje tijelo i moli ga da zasja svježinom gorskih vrela, da to tijelo odjećom skriveno u šum lana, svojim dubokim osjetilima zauvijek umrtvljenim i osuđenima da nijema i slijepa služe njeno tijelo, ponovo progledaju i progovore.

"Pokretom nevidljivim si skinuo s mene tijelo i pred tobom je zatreperila moja duša."
To je vapaj nesretnika koji je pronašao put da sve svoje tuge i tajne pretvori u šum jezika koji kao simfonija univerzuma treperi u trentku i postaje veza ka njegovom velikom umu. Ja danas slušam njegove riječi i uistinu postajem tajanstveni prisluškivač njegove ispovijesti i čini mi se da sudjelujem u njegovom trenutku.

Srce, tog velikana snova, je utihnulo jednoga dana, Nikola Šop nas je napustio 1982. godine i krenuo u beskraj za svojim davno umrlim tijelom. Za Nikolu Šopa smrt nije bila nepovratna, pa time ni tragična. Rub univerzuma nije bilo ograničenje koje lomi svjetlost, nego sredstvo koje je svija, to je beskonačnost koja se širi u oblini, a naći se na rubu, za njega je značilo približiti se mogućnostima apsolutne intimnosti, povratka u sebe. Sic transit gloria mundi. Mjenja se slava svijeta, napisali su drugi kada je Šop tek posthumno priznat kao hrvatski pjesnik i uzdignut na Parnas hrvatske poezije, ali on je pjesnik univerzuma, najveći sanjar vremena i prostora, duša koja nije poznavala granice ni države, duša koja sigurno još uvijek stanuje u malim kućicama svemira.

Tko stoji na vrhu

Vrha svemirske Kugle?

Šopov pijetao!

Dragutin Tadijanović, Svi moji haiku

Ili je to ipak svjetleća zvijezda Šopove vječne duše, vječna, neuništiva energija našeg postojanja, LJUBAV.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=18863