Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše i Anđeoski prah izliječenja.

Tamo gore među očima neba nema strana svijeta, nema klasike i alternative, nema posrednika koji šire božju riječ, tamo gore u beskraju božjeg sna je čovjekova duša slobodna i sretna. Sa jedne zvijezde mi se nasmiješio nebeski orao i pozvao me na gozbu osjetila i ja utonuh mirna i sretna u san. Usnula sam san o dvorcu satkanom od plavih safira, čudesnom kristalu u kojem se prelamala sunčeva svijetlost u tonovima nekog davnog sna. Oko dvorca su zavijale razjarene zvijeri, tutnjali vulkani bjesa, razlijevala se goruća lava taštine. Vidjeh jahače apokalipse, okrutni rat svijetova, rat među zvijezdama, urušavanje galaksija, veliki prasak i sudnji dan u isto vrijeme. A onda osjetih mir, čudesni mir pripadanja plavoj ljepotici univerzuma i začuh vilinski glas nebeskog orla, tog vječnog čuvara ljudskih snova. Jutros se prisjećam tog sna i moje tadašnje želje da izlječim dušu od klice, do tada, nepoznatih nemira.
Moja duša je, lažnim plavičastim bljeskom ledenoga praha zaleđena, bezimenom bolesti zaražena, prokrvarila suzama ukradenog sna. Zatvorih dušu među anđeoske dlanove drevnih vjerovanja, uđoh u kristalni dvorac satkan od anđeoskog praha izlječenja i nađoh se u svjetlosnom zagrljaju anđeoske muzike. Udahnuh zvjezdani prah, Eol, bog vjetrova uskovitla to čudesno tkivo i spiralnom dinamikom sjedini moju dušu sa dušom univerzuma. U tom sretnom trenutku spoznaje osjetih vrtnju svijesti u zagrljaju svevremena. Željena toplina rastopi zagrljaj ledene kraljice, duša zatitra sumrakom i sakri svoju bol u onu daleku točku koja iskri na kraju zlaćane spirale anđeoskog tkiva, u onaj trenutak sretnog buđenja u anđeoskom snu starih istina. U tom sutonu stavih dušu na dlan vremena i ona zapadnom nebu okrenuta, pozdravi Nox, tu čudesnu boginju koja nebo anđeoskim prahom dariva. Duša u svitanju, istočnom nebu okrenuta, pozdravi Auroru, boginju jutrenja, tu kristalno ljubičastu u ljepoticu koja jutorm prirodu anđeoskim cvijetovima dariva. Duša na dlanu vremena je slijedila sunčev put ka zenitu, a sunce je tješilo njeno slomljeno srce, liječilo ga od bezimene bolesti i u predvečerju umjesto tuge ostadoše topli ljubičasti kristali svjetlosne muzike koja tonovima anđeoskog glasa skalada baladu o bezvremenom postojanju duše u sretnom trenutku ljubavi.

http://dinaja.blog.hr/2009/05/index.html#dan8 
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2009/09/san-o-plavom-safiru.html