Ušla sam uistinu u metasvijet, ali još uvijek čujem šapate iz mog mikro i makrosvijeta. U vječnom sukobu i pokušaju dokazivanja koji je stvarniji, oni žude za sjedinjenjem. Moje tijelo, svojom težinom i svojom trodimenzionalnosti slijedi zakone gravitacije i zaobljuje prostor u kojem se nalazi. Sjetih se stiha iz Tinove pjesme,
"O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:tvoju visinu, dužinu i širinu,u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu.
To što spaja te tri crte znači: Vrijeme, četvrtu od protega u kojima se život kreće, i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće.
O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa,a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti;ne slavim te — no u tebi su i zvijezde i nebesa,prah zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i prosti."
Svijesna toga ja želim osjetiti samostalnost tijela, dozvoljavam mu da samostalno misli. Moj ujtelovljeni um, moj mali univerzum slijedi svoje zakone i iznenađuje me uvijek novim oslobađanjem uvijek veče količine neke nove, još nepoznate energije. Misaoni dio uma to sve spoznaje, ali još uvijek nije uspio otkriti izvor tog svojsva iz kojeg se rađa mojstvo. Ulaskom u metasvijet sve postaje jednostavnije. Tu se spajaju znanje i vjerovanje u novu teoriju. Vidim li ja to treperenje mojih najsitnijih struna, znanju još nedokazanih, čestica atoma?
Teoretski one postoje i ja zamišljam da su to strune iz kojih je satkano sve poznato i još nepoznato. Vidim ih i kada su otvorene, slične nitima paukove mreže, lepršaju pred mojim unutarnim očima. Zatvorene u svom titranju me potsjećaju na zavijutke malenih mašnica koje sam kao djevojčica nosila u kosi. Trepereći one, slično strunama violine proizvode akorde koji svojim izmjeničnim djelovanjem stvaraju harmoniju ove simfonije koju osluškujem. Svaki titraj producira drugačiji ton i opet slično strunama violine koje violonistica, moja svjesnost napinje i opušta, te male strune univerzuma ovisno o energiji koju proizvode stvaraju uvijek različte čestice mikrosvijeta.
U tom virtualnom svijetu promatram sliku o njegovom nastajanju i vidim kako iz titrajućih struna iskaču čestice i kako se sjedinjuju u atome. Doživljavam uistinu rat različitih sila. Atomi pucaju, spajaju se u molekule, strune trepereći stvaraju nove drugačije čestice, a tonovi simfonije njihovog nastajanja postaju prepoznatljivi u tonovima boja koje se razlijevaju pred mojim očima.
Vidjeh dvije ruke u dodiru, vidjeh pokret očima sna. Slikar je slikom predstavio svoj unutarnji doživljaj, prenio na nju svoju energiju i ograničio taj trenutak u perspektivu svoje spoznaje. No ja sada vidim puno više od onoga što sam vidjela kada sam sliku kao dijete promatrala. Moje oči razbijaju okvire i ruše granice u kojima je slika nastala. Moje boje daju slici beskonačnost prostora i vječnost vremena. Detalj sa slike, dodir vrhova prstiju, postaje beskonačan nezaustavljiv pokret iz kojeg, slično svjetlosti ističe život. U daljini iza dodira, vidim veliki prasak i spoznajem vrijeme. 13 milijardi godina skupljenih u ovaj jedan jedini trenutak moje svjesne spoznaje. Sunce mi svojim sjajem najavi da će proći još jedna i po milijarda godina dok se ova energija ne pretvori u život, a onda sljedećih 2 milijarde i tristotisuća godina dok čovjek ne zauzme svoje mjesto u univerzumu. Smjestivši se na jednoj maloj planeti na granici jedne od bezbrojnih galaksija u beskonačnosti i vječnosti prostorvremena, čovjek još nije otkrio istinu početka.
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/na-oltaru-sna-oprosti-mi-godine.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen