Odrastimo ponovo do djeteta. Vratimo se u vrijeme kada smo prihvatali život kroz bajke i priče, vratimo se u doba kada je život bio čudesna igra svjetla i sjena, kada nam se pričinjalo da ljubav i sreća kapaju s neba. Prisjetimo se, to je bilo ono čarobno vrijeme kada smo nesvijesno uranjali u svoj mali univerzum i lutali zvjezdanim nebom osjećanja osjećaja i svoje tijelo prihvatali kao dragu igračku. Igrali smo se s njim puzajući, učeči prve korake, padajući i dižući se razvijali osjećaj za ravnotežu. Postanimo ponovo djeca puna znatiželje i želje za igrom jer igra je aktivno edukativni potencijal i način da se lakoćom dječije naivnosti dođe do stvaranja nove slike o sebi i spoznaje unutarnje i vanjske ravnoteže, sjedinjavaju misaono, osjetilno, osjećajnih mogućnosti u univerzum uma, u mudrosti svoga cijelivitog bića, u umijeće življenja.
Umijeće i ljepota utemeljeni na obziru prema sebi samome, utemeljeni na poštovanju same prirode etike i estetske misli u nama, na odstupanju od standarda, na samoj srži samostvaralačkog čina, svodi svaku pouku na osobnu interpretaciju, pretvara je u igru dječijih mozgovnih potencijala, u vrelo iz kojeg izvire svijesnost i spoznaja. To je i najviši oblik didaktike, to je poetika didaktike koju možemo doživjeti kroz poeziju duše, poeziju pokreta, zvjezdanu poeziju svojeg unutarnjeg neba. Igrajmo se, poigrajmo se sami sa sobom kao što smo to činili u djetinjstvu, probudimo u sebi mudrost djetinjstva. Budimo ono iz čega smo izrasli, ono svjetlosno prabiće, dijete veselja i sreće.
Knjigom "Umijeće svakodnevnog pokreta" sam željela ucrtati jedan od puteva ka ostvarenju umijeća življenja. Krenete li u dijalog sa samim sobom, kao što ste to sigurno u djetinjstvu činili, počnete li maštati misaonim slikama, počnete li smijehom disati, lakoćom razmišljati o pokretu, moja ideja je pronašla odjek u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u vama. Polaganje temelja razvoju osobnosti, razvijanje intelektualne snage i načina razmišljanja, razumnost i moć zapažanja, zadovoljenje radoznalosti, upućivanje u istinite životne vrijednosti, učenje i bogaćenje misaonih iskustava, učenje očiju da gledaju, da se čude i da se raduju, to smo sve savladali u vremenu djetinje zaigranosti. Istančavali smo osjetila, razvijali ukus, opip, budili osjećaje i smisao za lijepo, zavoljeli ljepotu i lakoću postojanja u trenutku, o vom ovdje i sada. Prisjetimo se kako je vrijeme onda polako teklo, koliko dugački su bili sati, dani tjedni, mjeseci, godine. Djete živi trenutke sreće, djete ne poznaje ni jučer ni sutra, djete pita koliko puta moram još spavati do rođendana, djete živi ljepotu i lakoću postojanja. Mi se danas trebamo boriti za nju, za svijest o sretnom trenutku življenja. Mi posjedijemo galeriju uspomena i mogućnost sanjanja budućnosti u ovom ovdje i sada, ali često nam se dogodi, mučeni brigama, da zaboravljamo živjeti sreću.
Zaboravljena sreća prvih uzbuđenja ubija sva druga uzbuđenja u nama, bez sjećanja na prve tuge nemožemo se sukobiti sa novim tugama, prve boli su lijek za sve veće koje doživljavamo u zrelosti. Dok odrasli hodamo gradom ponekada nam se pričini da sunce više ne sjaji kao nekada, dok zrelost u nama stari pričinja nam se da su proljeća izgubila snagu buđenja, da su ljeta kraća, jeseni tužnije, zime dulje. Uhvativši se pri takovom razmišljanju pokušah pronaći uzrok tom stanju moje duše.
Vidim na tisuće lica, tisuće tijela u pokretu, tisuće ruku koje se pozdravljaju, ali ni u jednom pokretu ne prepoznajem pokrete dječaka i djevojčica iz kojih smo izrasli u ovaj život, na licima ne prepozajem osmijehe djetinje sreće. Tada se pitam gdje su nestali, što se snjima dogodilo? Napustili su nas, otišli su u dugoj povorci vraćajući se mostom sna u uvalu djetinjstva, da tamo zaboravljeni, ali strpljivi čekaju naše buđenje u sretnom trenutku postojanja.
Možemo li ih vratiti u zrelost? Naravno da možemo, ali to se ne čini glupavom duhovitosti jer djeca nisu glupa, to se ne čini pričanjem viceva i prisilnim smijehom jer djeca se ne smiju vicu, djeca se smiju životu i smiju se od srca, to se ne čini tupavom upornosti negog drugog učiniti smiješnom figurom jer u dječjoj tvrdoglavosti nema zlobe, mržnje, osvete i osude. Djeca se nikada ne služe tuđim mislima, tuđim metaforama peobraženim u ismijavanje da bi sebe uzdigla na pijedestalu vrijednosti. Probuditi dijete u sebi znači prisjećati se nedužnosti i nevinosti, prisjećati se kristalno jasne čistoće duše koja je svaki novi izazov prihvaćala kao dar i veselila se, radovala se svakoj novoj zvijezdi na svom unutanjem nebu.
Nekada mi se čini, dok nas promatram kako jurimo životom, da smo uistinu postali La Mettrieev davno naslućeni "Čovjek stroj".
Danas se nalazimo na ulasku u jedan novi svijet, svijet o kojem se piše znastvena poezija i naslućuje cjelina postojanja. Ure i različiti strojevi su zavladali našim životima, bez njih mi više nebi mogli niti znali živjeti, ali ipak je najvažnije u ovoj džungli novonastale tehnologije znati zadržati onog malog velikog čovjeka u sebi.
Odat ću vam jednu tajnu, skrivenu u zagonetki dječjeg sna i dječjoj poeziji.
Pogodite kako se raste, kako se lako stigne do krova ili čak do one daleke zvijezde s koje se vaša misao spustila u san života, do anđela čuvara koji nad vašom zvijezdom bdije, do dalekog plavog neba. Prisjetite se prvih zanosa, prve ljubavi, prvog poljupca.
Zatvorite oči, prisjetite se prve ljubavi i zamislite parket i prvi tango, osjetite onu vatru koja je tada u vama počela da gori. Da, istina je, vi spoznajete da ona sada još samo malo tinja. Zaplešte ponovo svoj prvi tango, nije teško, dva lijevo, jedan desno, korak za korakom i vatra se ponovo rasplamsava. Osjećate li kako sada koračate uzdignute glave koja vas nosi ka zvijezdi pod kojom ste rođeni, vi lebdite iznad dugačke ceste koja vas vodi ka cilju, vi izrastate iz ustaljene kolotečine i monotonije radnoga dana, prerastate sve probleme, rastući osjećate kako je vaše tijelo puno energije, puno pokreta koji se sjedinjuju u vaš korak. Plamen davnih dana se u vama rasplamsava, osjećaj one davne nevine sreće se ponovo u vama budi, sreća u treptaju očiju koje niste zaboravili, u zagrljaju koji nosite u srcu, u ljepoti noćnoga neba koje je bilo svjedokom vašeg prvog poljubca, u ponosu položene mature, diplomiranih ispita.
Poezija duše ispisana zvjezdanim slovima našeg unutarnjeg neba je poezija života koji živimo, ljubav prema sebi samome je uvijet da volimo život i svako živo biće u bekraju i bezvremenu sretnog trenutka postojanja.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://velika-gala-predstava.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen