Svitalo je na vratima vremena, svitalo je na vratima duše, svitalo je u srcu, svitalo je dimenzijama novim u ljudskome umu. To je bio zov nutrine, zov unutarnjeg sunca koje nas svjetlošću svojom poziva da poslušamo odkucaje našeg unutarnjega sata i zakoračimo u vrijeme prije vremena da prođemo kroz ta tajnovita vrata. Kao vila iz djetinjih priča, čudesna i snena dimenzija nova nam osvijetljava put do željenih daljina. Njena haljina je bijela, satkana od osjetilne pjene i misaonog satena, a u kosi njenoj blješti dijamantni cvijet, cvijet na čijim laticama otkucava naše vrijeme. Mirisi ljepote šire se dimenzijom snova, treptaji dobrote pokreću našu unutarnju uru, pjesak kaplje zrncima toplote dok ona, kao vila iz djetinjih snova, na pegazu bjelom jezdi ka onoj dalekoj, našega rođenja zvijezdi. U nedohvatnim dubinama svijesti, na vratima dimenzije snova, lahor njenog leta miluje nutrinu, spektar novih boja razbija bjelinu, ta tajnovita dimenzija se pretvara u željenu blizinu.
Svjetlosni zagrljaj ne možemo opisati jer za njega ne postoje riječi, njega ne možemo darivati, ne možemo ga dotaknuti, ne možemo ga omirisati, opipati. Svjetlost je energija kojom rasvijetljavamo mnoge tajne, ali ona u sebi skriva najčudesniju kozmičku tajnu koju još nitko nije uspio rasvjetliti. Da li je svjetlost val ili čestica? Pitanje koje je još uvijek ostalo bez odgovora, jer očevi nove znanosti šercaju sa odgovorom i kažu da je ona možda tek nešto treće, nešto čemu još ne znamo porijeklo. Misao je svjetlost našeg unutarnjeg svemira, njom osvijetljavamo svoju svijest, njome obasjavamo ideje, malene zvjezdice na našem unutarnjem nebu, iz njene snage se u nama iskre osjećaji koje pamtimo i koje nazivamo različitim imenima.
Legenda kaže da je Sofija, majka mudrosti, u beživotnu materiju svjetlošću udahnula dušu, ostvarila ljubav i prosula radosnu kupku pjenušave sreće na zemlju. Nema krute i nepokretne živuće materije. Sve u nama i u prirodi se pokreće valovito- spiralnom dinamikom, sve titra i prelazi iz jednog oblika energije u drugu, sve je zagrljaj vala i pjene, sve je "mudrost" drevnog pokreta. Unutarnjim očima vidim kako se u dubini svijesne spoznaje otvara sedefasta školjka iz koje izvire misao o vremenu kada je Einstein relativizirao prostor i vrijeme, a Heisenberg i fizičari Kopenhaške škole stvarali kvantnu teoriju, i kada je Picasso sjedinivši te novonastajuće uzorke u znanosti s umjetnosću počeo slikati slijedeći poliperspektivnost svog utjelovljenog uma. U toj misli se isprepliću i filozofske studije o prostor- vremenu, o pojavnostima samospoznaje, o svjesti, samosvijesti, samoosjetilnosti i samoosjećajnosti, te o neprekinutoj vezi tijelo- duša, o tom svjetlosnom zagrljaju u kojem trajemo, o kristalnoj kugli našeg istinskog postojanja. Pitam se kada i kako je sve ovo što danas spoznajem počelo i osjećam snagu svjetlosti kojom osjećam osjećanje osjećaja koji se u meni iskre, ali znam da to što nosim u sebi ne mogu darivati jer bi to bila prevara i mene i drugoga. Mogu napisati pjesmu o svjetlosnom zagrljaju koji osjećam, mogu ga odjenuti u boje svijesti, u melodiju spoznaje, ali to još uvijek nije ono istinsko, intrinzično, samo moje osjećanje osjećaja zagrljaja kojom me svjetlost grli u dimenziju moju, samo moju dimenziju prostor- vrijeme.
http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/2007/06/vrata-vremena.html
http://smijeh-kao-terapija.blogspot.com/2007/08/umijee-svakodnevnog-pokreta.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen