Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše na zgarištu prošlosti.

Tražila sam, tada mi se tako činilo, nedohvatnu sreću, ne vjerujuć uzdrhtalom srcu koračala sam životom bez osmijeha na vječno tužnom licu. U mislima sam lutala stazama drevnih muza, tumarala svitanjima, sutonima, nesudjelujući u ljepoti izlaza i zalaza sunca, lovila kristaliće nebeskih suza, tražila puteve ka ljepoti dalekog Olimpa, na kojem vječna vatra gori i svojim plamenim jezicima pali dogorjele iskre davnih vjerovanja. Nisam osjećala da ništa nije prljavije od čiste ne življene ljubavi, da ništa nije varljivije od lažne sreće koju ne bude tonovi u srcu skrivene harfe, da je tada sve samo patvoreno da takva ljubav tijelo obuzdava, da tijelu ne dozvoljava ona predivna uzbuđenja za koja je stvoreno. Živjela sam u svijetu lažnog morala propovjedanog kao istinu uzrokovanu istočnim grijehom. Kada bih sada usla u objašnjavanje antičke i srednjevjekovne filozofije razbila bih okvire opisivanja ovoga osjećanja osjećaja koji se u meni budi, ali moram napomenuti da se iz okvira antičke mudrosti u kojoj tijelu nije bila priznata mogućnost dinamičke samoorganizacije kasnije razvilo krščanstvo. Srednjevjekovna filozofija je negirala istinsko postojanje u ovom ovdje i sada, tijelo je bilo samo prolazno utočište za dušu koju je trebalo odgajati za vječnost. Ljudsko tijelo sa vanjskim osjetilima je bilo prognano iz čovjekove svijesti, životarilo je na granici između religije i znanosti i gubilo urođenu mu inteligenciju, svijest o sebi.

 Ne osjećajući želje, žudnje i čežnje, očekivala sam da netko drugi za mene probudi usnulu dušu, da netko izvan mene u meni rasplamsa vatru na zgarištu usopmena. Sanjala sam oči boje snoviđenja, čekala neznanca iz doline nemira, nadala se trenu nježnog sjedinjenja i fontani iskrica ljepote sanjanih dodira. Da osjetim na njegovim dlanovima uzavreli ritam svojih želja, a tijelo se gušilo u strahovima, venulo bez kapljica veselja. Sjećala sam se zaboravljenih dubina, tada krhotina neživljene stvarnosti, osjećajuć bezdan beskrajnih praznina, olupina vremenom prohujale iskrenosti srca. Nisam osjećala tijelo, a mašinerija brisanja davnih tragova je bjesomučno radila, nisam ju mogla zaustaviti. Stajala sam i osluškivala nerazumljive tonove prošlih dana, melodija prohujalog vremena mi je parala uši, željela sam čuti tonove suncem probuđenog dana, a kaos je bivao sve gušći, sve teži, sve veči, sve neiskreniji, sve pristraniji, sve ubitačniji. Nalazila sam se u zatvorenom sustavu same sebe, nešto neobjašnjivo, teško, tmurno se nagomilavalo u mom malom svemiru, zakoni termodinamike više nisu djelovali, događao se neki nepovratni proces u kojem je entropija rasla i narušavala harmoniju kristalne kugle mog postojanja. Iznenada jedna bijela golubica poletje ka nebu! Pružih ruke i na dlan mi sleti ptica čudesnih boja i velika tišina, čudesna tišina, čarobna tišina zaustavi nadolaženje tonova iz vremena nepostojanja.

Zatvorih oči i osjetih toplinu, bezglasnu, nepokretnu toplinu svitanja u duši i ljepotu sanjanih ljubavnih uzbuđenja. Iza spuštenih trepavica osjetih rađanje sunca, treperenje života, hrabro zakoračih pod koplja dnevne svjetlosti i kao u nebeskom zrcalu vidjeh tugu, svoje uplakano lice u očima boje sna. To je bio trenutak buđenja u snu koji još uvijek sanjam. Obrisah suze i zagrlih zraku unutarnjeg sunca koja mi ucrta put ka izvoru sreće koji se godinama krio u jednom zamagljenom zrcalu moje duše, u nedohvatnim dubinama svjesnosti.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Svijest o tijelu" str. 85.

http://www.webstilus.net/content/view/11005/65/