Varijacije a temu, agonije i ekstaze duše u kristalnom zagrljaju materije i energije.

 

 
U kristalnoj rešetki univerzuma izrasloj iz zagrljaja materije i energije vječno iskri jedna mala iskra, iskri u treptaju zaljubljenog oka, u drhtaju leptira u letu, zrcali se kao lahor u ovom svevremenom kristalnome svijetu, svijetu satkanom od niti svjetlosnoga sjaja, iznjedrenog iz istinskog zagrljaja. To je vječni osmijeh na licu vremena, šapat sneni svjetlosnoga prabića, zagrljaj koji kristaliće u tijelima stvara, bezvremeni svjetlosni zagrljaj u kojem cijeli svijet predivan san sanja. Na vječnom putu prema tajnom ogrnutoj vječnosti ostaju neizbrisivi tragovi svjetlosnih koraka, iskričava utjeha svim zalutalim putnicima, spasiteljica svim ljudima u nevolji. Ljubav ta čudesna energija koji svojim zagrljajem beživotnu materiju u kristalni dvorac šaputave svjetlosti pretvara. Zaiskri iskro u tmini tužnog bezdana, zasvijetli boginjo od svjetlosnih zraka satkana, zasvijetli u svakoj nesretnoj duši da postane zvijezda vodilja ka izvoru sretnih snoviđenja, da ostane vruljom maštanja i toplim gnjezdom opraštanja. U svjetlosnom zagrljaju, u okrilju srećonauta koji životnu galiju kroz bezkraj svemira, u inače nedohvatne daljine nose, u daljine u kojima ljubav svoj vječni san sniva. Na tim putevima često lebdimo ostavljajući za sobom tuge i nesretna stanja, uranjamo u tajnovitost davnih maštanja i grlimo kristale snova, to nježno i svevremeno, neprocjenjivo, to nekupljivo, tek rođenjem nam darovano Venerino blago. Na Jakovljevim stubama, na kristalnom putu ka željenom raju, otvaraju se sedefaste školjke odbjegle sa dalekog pješćanog žala tuge, bisernim sjajem one bude uspavane leptire da uragane u našoj svijesti pokrenu, da opet zaiskre čudesne boje poezije kiše, da se mirisi tek izniklih ljubavnih cvjetova ka srcu uzdignu, da svi putnici u luku smirenja pristignu. Tada se slika željenoga raja nad trenutkom zrcali i svojim sjajem razmiče sve tmurne oblake, otvara vrata beskraja, ulijeva u dušu sunčane zrake i zauvjek nas od nepostojanja u sretnom trenutku odvaja, uvodi nas u blještavilo naših sanjanih sunčanih odaja, u kristalni zamak našeg postojanja. Svjetlost, ta vječna ljubavnica uzdrhtalog srca, čistoćom bezgranične ljubavi, svojom snogom staze unutarnjeg svemira označava, da se na putu lutanja i traženja sebe, nesigurni i nesretni nikada u tmini strahova ne izgube. Svjetlost ta, vječna čuvarica nebeskih dveri, stražarica na vratima duše daruje srcima životni krijep i spriječava čovjeka da pored očiju ostane na ljepotu života slijep. U sunčanim odajama kristalnoga dvorca istinskog postojanja, u zagrljaju boja svjetlosti, u zagrljaju življenog života uvijek se novi kristali iskre, gubi se čvrstina i krutost osamljenog srca, srca koje zagrljaj svjetlosti izvan sebe traži.  Mi djeca iznjedrena iz zagrljaja svjetlosti i srca uranjamo uvijek iznova u ljepotu novih, uvijek ljepših, uvijek nježnijih snoviđenja, mi kristalna djeca univerzuma krijemo u sebi svjetlosnu planinu iz koje naljepši, najvredniji dragulji univerzuma iskre.
 
http://umijece-vremena.blogspot.com/