taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 7. August 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše i simfonija sanjajuće šume.





U zagrljaju šume, vidjeh malu srnu kako budna sanja, začuh tihi romor vilinskoga glasa, zaustavih se na tepihu od svilenkastog lišća, zastadoh da, umjesto svojih koraka, čujem svirku čudesnog, nevidljivog orkestra, simfoniju prastarog, ali još uvijek živućeg drveća. Čarolija tog svjetlosnog glasa zaustavi misli, u tom je sretnom trenutku duša moja otvorila sva okna svoja, da vidim, da čujem, da udahnem, da osjetim željenu tišinu u sanjanom, uvijek tajnovitom vilinskom svijetu. Stojim u zagrljaju vječno sanjajuće šume, miluje me nježni miris njenih tek procvijetalih grana i milovanjem svojim svu grubost vanjskoga života u meni, u ovom sretnom treptaju oka, zauvijek slama. Ne lomite mi grane, šapće duša šume tiho, uživajte u svježini moga starog daha, neka lišće moje za vas vjetrom sonatu o životu sklada, da nikada ne zaboravite postelju iz koje ste iznjedreni u vaš život sneni. U vilinskom glasu prelamaju se boje, svijetlost svojim spektrom dodiruje ćula, ulazi pod kožu budi nova znanja, potvrđuje davna vjerovanja, dokazuje drevna snoviđenja. Kao u nekoj davno pročitanoj bajci, snagom duše tek probuđene šume, potok jedan mali životom žubori. Romor se sjedinjuje sa pjevom šumske vile u suptilnu simfoniju koju vjekovima taj orkestar drevni na strunama čovjekove svijesti svira. Iz dubine duše navire pjesma jedna davna, umilni glas mladoga pastira koji o svojoj ljubavi sanja. I cijela šuma ječi od frule, moja me draga ne čuje, prepoznajem stih ljubavne balade i osjećam da čuvarica šuma tim zovom pozdravlja sve one koji zaboraviše da je ljubav čudesna energija koja se u ljubavi prema svakom djeliću prirode dokazuje. U bistroj vodi na izvoru života zrcali se slika kristalnoga sjaja, to duša lijepoga mladića istinom istinu o ljubavi progovara. Gledam tu prirodnu ljepotu, osluškujem simfoniju o šumskome životu, stojeći na njenoj od uvelog lišća i svjetlosti snene mekanoj stazi dozvoljavam energiji toga drevnog bića da mi dušu mazi, da me u svom zagrljaju iz zaborava probudi i ojača u meni želju i spoznaju za istinom o tajnovitoj energiji koja u svom vječnom nastajanju simfoniju života sklada, svjetlosnu muziku, bezvremenu melodiju o neuništivoj ljubavnoj snazi.

http://pjevaju-vile-slovinske.blogspot.com/
http://fenomenologija-sna.blogspot.com/

Keine Kommentare: