"Čovječe, što nisi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati bogaljima sva blaga svoje duše. Sjeti se da na dnu dubokih okeana čami bezbrojno biserje u školjkama. Niko ga ne viđa, niko ga neće vidjeti, možda ni trak zvijezde što se ogleda nad vodom, pa ipak ljepota vasione dobiva od njegove ljepote. "
Tako nas Tin Ujević poziva da uronimo u dubine svijesti da izronimo skrivene dragulje u oceanu snova, da otvorimo sedefaste školjke duše u kojima iz pjeska i pjene naših osjećanja biser našeg istinskog postojanja krije. Ali ne bacajmo bisere pred svinje, one žderu sve što im se na putu nađe, one ne osjećaju razliku između šaputave svjetlosti duše i roktanja usijanih glava. Osjetimo sami razliku između onih koji srcem vole, onih koji u dubini sebe anđeosku ljubav nose i onih koji tek riječima svjetlost šire, riječima iznjedrenim iz muljevitog dna svoji neosjećanja. Osluhnimo dušom lakoću izričaja onih koji srcem pišu i slijedimo taj svjetlosni trag, zaboravimo one koji slovima unutarnjeg bijesa packe čovjeku u čovjeku o čovjeku pišu. Skrivajmo od njih dragulje naših duševnih stanja jer oni svojom mržnjom i kohinor tuđeg postojanja u kičasta stakalca pretvaraju. Pogledajmo u visinu našeg unutarnjeg neba slijedimo put sutonske zvijezde do jutrenja u kojem Danica uvijek navješćuje praskozorje novih sanja i ne bacajmo biserje pred proždrljive svinje jer one ponekad bisreima našeg izričaja svoju glavu kite.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen