Sanjajući grčeve u srcu, pitala sam se u snu i između dva sna: Što bi za mene bila milost neba i zašto ja to tražim? U mom srcu su se otvarala vrata i kišni vjetar je prelazio prag, a krošnje su ječale i gorile, pod mojim koracima, činilo mi se prisjećajući se stiha dragog mi pjesnika. Homo homini lupus, čovjek je čovjeku vuk? Razmišljala sam o toj drevnoj tvrdnji i osjetila neistinost u njoj. Čovjek je sam sebi vuk, umjesto pred vratima pakla taj Kerber stoji na vratima života, čovjek sam sebe uvlači u Had nepostojanja. Imam riječi i doline na usnama, doline i sunčane brežuljke i sjećanja u nepostojanim maglama. Imaš li još kovčežić s milion rumenih marama za njega? uptah samu sebe stihom. Davala sam mu ih jednu po jednu ili hiljadu po hiljadu, žaleći da ih nemam dovoljno za njega. Sanjajući o putu što se penje do puteva što se križaju na nebu, stresla sam se u snu i zavapila između snova: Koliko milja, koliko još dana i godina? Ljubav je mladić s atletskim tijelom i očima boje svitanja, mladić čije lice srećem u snovima i nosim u sjećanju do sljedećg sna. Oslušnuh, mjesečina je ljupka žena, samotna žena, izgubljena u srebrenoj odjeći, izgubljena u srebrenom haljetku cirkuske jahačice. Oslušnuh vjetar i začuh baladu o izgubljenom vremenu i prisjetih se da je mjesec utvara koja me sputava u buđenju. Pokuašavala sam se jezikom Sandberga probuditi iz snova u kojima sam bila čuvarica mjesečeva hrama, iz snova u kojima sam lutala nedohvatnim zvjezdanim stazama i osluškivala svjetlosnu muziku sa dalekih oaza davnih snoviđenja. Osjetih vuka u sebi, oćutih Kerbera, stranca koji mi ždere sretne trenutke postojanja.
Za blagoslov nam nije potrebana beskrajnost univerzuma, za ljubav nisu potrebne daleke oči neba, ona je tu u nama, ona je lijepa u svom nastajanju, ljubav je uzdrahtala jahačica unutarnjim svemirom, ona, samo ona može probuditi usnule zvijezde na nebu duše. Nitko do nas samih nam ne može zabosti svjetlosni mač u srce, nitko do nas samih nam ne može raniti dušu. Tuga nije tuga ako ju sam u sebi ne stvaraš, šaputava svjetlost mi otkri istinu. Zaustavih kotrljanje kristalnih kapljica i uronih u trenutak. Osjetih toplinu ljubičaste svjetlosti drevnih snoviđenja i vidjeh sjaj unutarnjeg suna. To je bio blagoslov svijesti, treptaj oka u kojem progledah srcem i osjetih da još uvijek imam krv, da imam dušu i da nosim zvijezdano nebo u sebi. Zakoraknuh u pustolovinu osjećanja lijepih osjećaja, pustolovinu iz koje više neželim izaći. Osjećam, dakle postojim, ne tvrdnja Homo homuni lupus, nego istina Čovjek je često sam sebi vuk.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen