Grad u kojem sam odrasla, njegove ulice i trgovi su bili puni sjena prošlosti. Koračala sam uranjajući u mirise nekih davnih slika, u melodje balada kojima smo slavili sutone u vremenu oluje ruža. S ovog asfalta sam krenula u nepoznatom pravcu tražeći sreću i izgubljeni osmijeh srca. Vratih se jedne jeseni i prošetah uspomenama. Ljubav me je dočekala na trgu cvijeća, ljubav odjevena u miris pečenih kestena i umirućeg lišća. Osjetih proljeće u srcu, renesansu osjećaja, lakoću postojanja. Ljubav o kojoj sam pisala, koju sam sanjala i živjela sama, te večeri osjetih u povjetarcu, vidjeh je na nebu među zvjezdama, prepoznah je u sjeni koja me pratila, u žuboru rijeke vremena, u letu noćne leptirice oko svjetiljke. Smješila mi se iz zrcala beskraja i pozivala me u pustolovinu jednog drevnog sna, jedne čudesne himne ljubavi. Naslutih osmijeh srca, osluhnuh šaputanje duše, zaustavih se pred Talijinim hramom i začuh glas koji je mjesecima bio tek žubor ponornice koja se probijala kroz kamenjar mojih neživljenih trenutaka.
"Tko ste vi moji sudci i krvnici. Jeste li ikada čuli pjesmu ljubavi, pjesmu koja nečujna ozvučuje cijeli svijet. Ja sam slušao tu melodiju i pokušao je slijediti svim svojim snagama. Kada sam na tebe mislio, čuo sam simfoniju univerzuma, govorio je vjetar, govorilo je sunce i govorili golubovi po krovovima. Sada dok mislim na tebe misao je i put k meni samome. Ti si u mom srcu, a ja sam sam dio tebe ti si moja sudbina i moj san, ti si ja."
Osjetih treperenje leptirića u tijelu, uzburkanost sna u sebi, sna koji živim već godinama. Svjetlosna muzika tog trenutka postade emocija u koju se slio dobro poznati lik ljubavi. Svijet koji je izgubio dušu je samo loša kopija onog nekada idealnog modela. Takav svijet se vraća u kaos, u vrijeme prije vremena. Božanski osjećaj postojanja u svijetu snova dok oko mene tutnji život, je bila tajna želja mog djevojačkog srca. Na granici između sna i jave odživjeh studentske dane ne spoznavši istinu kraja sna i početka života. Te večeri shvatih da je ono što primjećujem i osjećam u blizini drugih, ono što oni čine ili ne čine, ono što mi se pričinja lijepim i dobrim, zrcaljenje unutarnje snage koja se krije u svakome od nas. Vidljiva ljepota i osjećaj, koji me prožima osjećajući tu snagu, se sjedinjuju i daju oblik tom nevidljivom, ali cijelim bićem osjetljivom osjećanju osjećaja.
Osjetih zagrljaj duše i materije, uđoh u labirint kristalnog svijetla svijesti, u svijet stvarnog postojanja i vidjeh u sebi oči ljubavi, prepoznadoh svoju dušu u duši univerzuma, doživjeh osmijehe mojih ćelija, osmijehe u kojima se kriju duše mojih praotaca. To je bio trenutak moje istinske ljubavi prema životu, trenutak u kojem se osmijeh širio cijelim tijelom, erupcija sreće, krater u kojem je latentno životarila lava istinskog postojanja. Predadoh vlast svijesti snazi duše, udomih sve želje i žudnje i osjetih sjedinjenje svih energija u ženu koja uistinu voli. Cijeli moj život, ono što sam prije samo gledala, slušala i dodirivala izvan sebe, mi sada izgleda kao rijeka optičkih varki u kojoj su svjesna zabluda i bezbroj laži određivali smisao i stav života. Shvatila sam da će ono, što sam nazivala stvarnost, ostati jedno veliko, napuhano ništa, ukoliko stvarno ne osjetim u sebi smijeh, te čudesne titraje svevremena. Ljubav, latentna vatra vječnog postojanja, osjećaj sreće koji je godinama tinjao iza mojih misli, buknu te večeri plamenim jezicima spoznaje, zagrli moju snenu dušu vrtlogom svjetlosnog vretena svevremena i ja se sretna ponovo osmijehnuh sretnom trenutku buđenja.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen