taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Dienstag, 17. August 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze srca među laticama nebeske ruže.





Dok svitanje grli ostatke tame i ona daleka svjetlost skida ljepotici noći srebrnu haljinu, stojim na obali sna, promatram rađanje ljubavi i prisjećam se njenog početka na početku početka. Zavoljeti zalaske sunca i kišu i oblake i vjetar koji donosi suze, prihvatiti sve oluje, sve osvete neba, sve nepravde koje možda ipak nisu bile nepravde, koje su se samo činile nepravdama, znači živjeti, znači znati živjeti. Zavoli svitanja, jer to je znak uskrsnuća, to je znak vječnosti i bezvremenosti svjetlosnog zagrljaja, zrcaljenje zlaćanog vretena koje iskri niti zvjezdanog praha i tka dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja šapuće mi sijač zvijezda zaboravljenim tonovima sreće. Otvori okna duše, šapuće mi daleka zvijezda pod kojom sam rođena svojim vječnim plesom između sutona i jutrenja. Promatram rađanje i umiranje nebeskih cvjetova, tu čudesnu vrtnju života i vječnosti, to tajnovito treptanje očiju neba i udišem ljepotu ovog sretnog trenutka na obroncima stvarnosti. Osjetih pregršt ljepote u oluji ruža koja me uvijek iznova uzdiže iznad slabosti duše i bijesa srca, oluju iz koje izrastam obogaćena novim pucanjem opne vremena i spremnija osjetim novi trenutak i njegovu punoću, da probuđena unutarnjim suncem sretna zakoračim pod koplja dnevne svijetlosti. U bonaci sna na imaginarnom horizontu duše mi daleka Venera dariva crvenu ružu, mirišljavi znak ljubavi. Osjetih njenu moć, osjetih snagu te ljepotice noći koja me poziva na lutanje zvjezdanim stazama koje me vode u sretno svitanje uvijek novog sna. Ona je uvijek tu, nekada skrivena u mladalačkim snovima, ponekad u tuzi zbog izgubljenog vremena, a ponekad je samo trenutni smiraj sudbine, zatišje koje najavljuje novu još ljepšu uzdrhtalost duše, još nježnije treptaje srca, vječno rađanje ljubavi.U ovom svitanju se za mrkim čempresima iskri ljubav, a pred mojim snenim očima izrasta zvjezdana ruža, nebeski cvijet koji u sebi krije tajnu rađanja i umiranja. Osjetih ljepotu vjerovanja u drevnu legendu koja se zrcali u svjetlosti zvijezde s koje krenuh iz vječnosti u vječnost.
 
http://umijece-vremena.blogspot.com/

Keine Kommentare: