Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše i zakon zlatnoga reza.

Ne volim riječi kao što su osuda, optužba, krivnja jer te riječi izgovorene svijesno u sebi kriju tugu, bol, nesreću, sram. Ne volim riječi kojima se postavljaju nestručne dijagnoze, riječi kojima se ismijava, podsmijava, vrijeđa, omalovažava tuđa intima. To su riječi ispisane slovima gorčine, mržnje, zlobe, ljubomore, straha, neznanja, nesreće. Ne volim riječi tek tako nabacane u rečenice bez istinskog izričaja duše, bez okusa i mirisa, bez melodije srca, bez znakova spiralne dinamike osjećanja osjećaja. Ne volim pjesme pune optužbi i krivice čovjeka u čovjeku, ne volim pjesme u kojima se ne osjeća snaga zakona zlatnog reza, zagrljaj simetrije i asimetrije, tog čudesnog zagrljaja u kojem se krije zakon ljepote. Ne volim moje prve pokušaje pisanja pjesama jer sam ih pisala iz poriva nesretne ljubavi, iz neizgrađenog stava, iz ne znanja i nespretnosti. Kada sam se srela sa objašnjenjem zakona zlatnoga reza, kada sam počela susretati njegovu savršanost u prirodi, u slikarstvu, u literaturi i poeziji pokušala sam je osjetiti i u sebi. Iz tih prvih pokušaja je izrasla donja pjesmica koju sam kasnije prerađivala i pisala u drugačijim oblicima. Učila sam i naučila osjećati svoj unutarnji ritam, osjećati spiralnu dinamiku misli i osjećaja i spoznala da je pisanje rime umijeće pjesništva, a ne tek izučeni zanat. Ova pjesmica je dokaz mojih prvih pokušaja osjećaju odjenuti odoru najsavršenijeg zakona u prirodi. U ovom tekstu je ostavljam u njenom izvornom obliku, ostavljam ju kao znamen na onu davnu, djevojačku želju stihom i nezgrapnom rimom osjećaje odjenuti izričajem duše, u nju utkati spiralnu dinamiku moga bića. Kako sami možete zaključiti pokušaj nije baš uspijeo, ali na greškama se uči.

Dok tijela umorna od dana postelju traže

misli uzdrhtale s mjesečinom bitku vode

tvoje tada tišinom moje nježno snaže

uzdižu ih do treprave zvjezdane slobode.

Vidljiva nezgrapnost i neuspjeli pokušaj sjedinjavanja osobnog ritma sa zlaćanom spiralom izričaja. Ne volim riječi vode i slobode u ovoj pjesmi jer su napisane samo zbog rime, a ne zbog ritma.

U noćima takvim izrasta trenutak

budnost naša sanja uzburkano more

vjetar juga, burni snovi, razbijeni lutak

trepravo srce dušu slijedi u noćne dvore.

Sjenke duša naših na uzglavlju traju

vjerna straža zlaćanog vretena

strune zlatnim rezom vrludaju

nebeskom harfom miluju srca snena.

a sada dolaze riječi trenutak lutak, more dvore.......i sve zbog rime, sve zbog želje sudjelovati u pisanju pjesama, sve zbog nečega što danas više ne mogu i ne znam objasniti.

Tonemo u snove na portama srca

jačamo lanac nježnih vezivanja

sidrimo se u njedrima dobroga starca

slušajući simfoniju obečanih zbivanja

Ljubav, sreća, boli, usponi i padovi

zlaćana spirala, duša naših čišćenja

dinamika ljepote, snenog srca radovi

zvijezdani put do novoga buđenja.

Riječi koje ne volim su čišćenja, padovi i radovi, ali riječ buđenja je riječ koja izrasta iz zakona zlatnoga reza i dokazuje spiralnu dinamiku našeg trajanja u vrtlogu nebeskog vretena. Volim riječ BUĐENJE.

A ljepota i lakoća zakona zlatnoga reza je uvijek novo buđenje, buđenje u snu, buđenje u djeliću sna, buđenje u iskri sna, buđenje u buđenju zagrljaja duše i materije. Dogodilo se u onom davnom vremenu kada su se vrtnjom nebeskog vretena uzburkale sfere univerzuma i izazvale promjene klime na planeti Zemlji. To je među ostalim promjenama uzrokovalo i nestajanje šuma, drevnih nastambi naših praroditelja. Naši praoci su se spustili na zemlju i čini mi se kao da se u njihovim glavama tada dogodio drugi "veliki prasak", da se vrtnja nebeskog vretena počela zrcaliti u kristalima njihova uma iz kojeg je izrastala zlaćana spirala i stvarala ljudsku svijest. Univerzum njihova uma se počeo širiti i u svojoj spiralnoj dinamici proizvoditi misli, pretvarati ih u osjećaje koji su pronašli put do izgovorene riječi. Tonovi njihovih glasova su slijedili njihov urođeni ritam i prihvaćali njihovu dinamiku i tako prelazili, slično glazbi u izraz njihovih duševnih stanja. Žamor se počeo širiti tadašnjim svjetom, misli su odzvanjale kao strahovi, glad, žeđ, sreća i ljubav. Romor zvjezdanog neba je stvarao note, slova, polako prelazio u međusobno razumjevanje, rađao riječi koje su slijedeći zlaćanu spiralu osjećaja izrastale u rečenice i postajale govor, melodije, slike, eseji, romani, poezija. Zakon zlatnoga reza se počeo zrcaliti u čovjekovom umijeću življenja. Bezbroj zlatnih spirala proizašlih iz prvih ljudskih ideja se širilo prostorom i sjedinjavalo u jezike i dijalekte kojima se mi danas na planeti služimo. Istovremeno su se u mozgovima hominida mjenjale i senzo- motoričke karte, mjenjali su se načini razmišljanja, mjenjala se svjesnost, rađala se želja, žudnja, znatiželja. Čovjek je počeo učiti, pamtiti, sjećati se. Čovjek je počeo razmišljati, mudrovati, filozofirati i sve to zapisivati ostavljajući nama svoje znanje u naslijeđe. Mi se nesmijemo zaustaviti, ne smijemo prestati učiti, nesmijemo prestati tražiti nove puteve ka istini koja se još uvijek krije u spiralnoj dinamici univerzuma, na onom tajnovitom izvoru s kojega ispijamo život mi i svemir.

http://zlatni-rez.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/2008/09/index.html#dan14