Neurofiziologija svijesti kaže da je misao, svaki trenutak cjelokupnog tjelesnog doživljaja, prema tome je svijest, sveukupno psihofizičko djelovanje i doživljavanje tijela, svijest je hodočasnik koji se kreće postajama, svetištima našeg malog univerzuma. Misao, taj čudesni horizont postojanja, misao na izvoru, misao koja postaje osjećaj, spoznaja, želja, žudnja, čežnja, poezija našeg istinskog postojanja.
Kako je daleko ona čudesna crta na kojoj se dodiruju nebo i zemlja, duša i tijelo, svijest i podsvijest našeg postojanja? Što je to što nas čini građninom svijeta? Koja je to energija koja nas sjedinjuje sa majkom zemljom, bekrajem i bezvremenom? Što nam to daruje snagu da postojimo u svjetlosnom zagrljaju univerzuma?
Postanimo hodočasnici univerzumom našeg uma, osjetimo naše postojanje u tom čudesnom svijetu koji jednostavno nazivamo život. Ta čudesna slika koja se zrcali na prividnom horizontu svijesnosti je izraz našeg lica, naš smijeh i dinamika naše rečenice, ona je zrcalo naše duše. To su sjećanja i znanje, bol i strahovi. Njom možemo usmjeriti našu emocionalnu i kinetičku energiju, možemo tražiti slijepe točke svjesnosti o tijelu, možemo ih osvijestiti, možemo usmjeriti titraje energije u izričaj ljepote i lakoće postojanja. Činjenica da pamćenje i sjećanje ima svoje mjesto u ljudskom mozgu, činjenica da se mi sjećamo i da se mislima možemo vraćati u prošle događaje, da možemo u pokretnim i zvučnim slikama, sanjati budućnost, misliti čudesne slike, zamišljati situacije, dovoljnja je potvrda, da je misao energija, kojom se može upravljati, koju se može oblikovati, kojom se može djelovati. Tom čudesnom misaonom vježbom stvaramo nove sinapse u mozgu, ucrtavamo svrsishodne uzorke u mozgu iz kojih možemo idejama, iskricama naše svijesti, zvijezdama na nebu našeg malog univerzuma stvarati svijet u kojem živimo, širiti svoj horizont. Pokretne misaone slike uzrokuju, oblikuju i usmjeravaju pokrete našega tijela i pretvaraju ih u lijek protiv tjelesne, ali ponekad i duševne boli, izrastaju kao biseri iz sedefaste školjke iz koje je izrasla ljubav, iz čudesne školjke koja često neotvorena počiva na pješčanom žalu naše spoznaje, postaju svjetleće iskrice na našem unutarnjem nebu. Sjedinjenjem osjeta i osjećaja u svijesnost mi ulazimo u onaj dio nas samih koji često samo životari iza naših misli, u onaj dio sebe koji često zanemarujemo, neosjećamo, nespoznajemo.
Jednog čudesnog proljetnog jutra dok sam uživala u rađanju prirode, osluškivala predivne tonove svitanja divila se simfoniji boja i mirisa, bol, ta "nezvana gošća" na slavlju osjetila se počela širiti tijelom. Osjetih kako boje gube ljepotu, kako mirisi više ne prodiru do moga srca, tonovi svitanja postaju monotoni i ja to proljetno jutro pamtim kao neugodan doživljaj. Bol je tog jutra zauzela monopol nad mojim osjetilima i svakim njenim ponavljanjem je postajala novi razarajući događaj, nešto kao potres, kao erupcija lave koja je geometriju tijela i duše pretvarala ruševine života. Teoretsko znanje mi je govorilo da je geometrija tijela narušena mojom krivnjom i bol se kriomice uselila u te ruine kao beskućnik u razrušenu kuću. Zatvorih oči i pokušah tog lutalicu vidjeti srcem, pozdraviti ga stihovima čudesnog mistika iz trinaestog stoljeća.
Pitala sam o Tebi svakog koga sam srela.
Tada sam ugledala tebe
Kroz sebe
I shvatila da smo isti
"O, Ti, koji si tako nepodnošljivo lijep,
Čiji si ti voljeni?" pitala sam.
"Svoj vlastiti," odgovorio je;
"Jer ja sam jedan i samo jedan -
Ljubav, ljubavnik, voljeni, zrcalo, ljepota, oko."
Tražila sam samoću sa svojim voljenim,
No shvaćam da u ovom tijelu nema nikoga osim mene.
Ja sam onaj koga volim;
Onaj koga volim je ja
Tko je ljubavnnik?
Voljeni, Ljubav i ljubavnik - troje u jednnom;
Ovdje nema mjesta za savez,
Pa, čemu onda govoriti o "odvajanju?"
Lovac, plijen, mamac i zamka;
Svijeća, svjećnjak, plamen i mušica;
Voljeni, ljubavnik, duša i želja duše;
Opijennost, pijanac, vino i čaša
Sve sam JA!
Da to sam ja, osjetih sebe u boli, osjetih da sam sazdana od postaja koje sretoh na tom hodočašću umom. Zglob do zgloba, ruina do ruine, meni do tog jutra strana i nepoznata dimenzija prostor- vrijeme je bila bez ritma i dinamike, bez harmonije i sjedinjenja unutarnje i vanjske ravnoteže. Osjećala sam je samo kao neugodu i kroz bol upoznavala tog tajnovitog stranca koji mi se smiješio krijući maskom svoje pravo lice. Uronila sam u vrtnju nebeskog vretena, zagrljaj tih svilenkastih struna i oćutila titraje spiralne dinamike u sebi. Prepustih se tom tajanstvenom unutarnjem plesu, osjetih izvor boli, vidjeh crne točke moje svijesti, spoznah svoje unutarnje sljepilo. Danas poslije hodočašća mojim utjelovljenim umom osjećam svjetlosnu dimenziju svijesti i trajem u njoj.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/2007/06/umijece-svakodnevnog-pokreta.html
http://u-koljevci-osjecaja.blogspot.com/
http://svijest-o-tijelu.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen