Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše na dlanovima Atlasa.

Osjećam spiralnu dinamiku kralježnice, osjećam kako Atlas moju glavu ka  beskraju i bezvremenu nosi, osjećam vrtlog nebeskog vretena, osjećam da sam djelić koji čini cjelinu ovog čudesnog svijeta. Uranjam u dubine, širine, daljine mog malog svemira, osluškujem svjetlosnu muziku sretnoga trenutka i čujem šaputanje duše univerzuma. Ona mi govori o ljepotama svojim, tvojim i mojim, o maštanjima ljudskim koja oduvijek u sebi nosi i snagom svoga postojanja odbija sve razorne komete koje proizlaze iz čovječjih strahova i njihove vječne sumnje. Šapuće mi anđeoskim glasom da zaboravim sve teorije zavjere, sve mržnje i ratove, poziva me u svijet anđeoske sjete, u zagrljaj svjetlosti da osjetim svoj i sve, u dušama ljudskim, unjedrene kozmičke satove. Tada se budi moje osjećajno biće, osluškujem romore iz nebeskih visina, dušom slušam zov morskih dubina, utapljam se u toplini pustinjskih širina. Vidim iskrenje zvijezda, čujem šapat oceanskih valova, dodiruje me snaga pustinjskih kristala, grli me svevremenost ljudskoga znanja. Na izvoru života, iza vrata vremena izranja cijeli vanjski svijet, treperave iskrice znanja maglu trgaju, iskričave strune leptirovih krila svojim lepršanjem tkaju ljudskih duša splet i sjedinjuju ih u naljepši, najmirisniji, najsvjetliji svemirski cvijet. Duša svemira mi svjetlosnom muzikom o sretnom trenutku pjeva, stihom vječnim šapuće o ljepoti unutarnjeg neba, o ljepoti koja se u treptaju oka krije, u moći sadašnjeg trenutka u kojem se sva strahovanja i sve sumnje zauvijek gube.

Spoznaj svjesno svoje tijelo, uroni u dubinu sebe, zaboravi želje o posjedovanju mene, ja sam dio tebe, ja snažim Atlasa, titana iz drevnoga mita, darujem mu snagu da u tvome sretnom trenutku spoznaje na svojim ramenima nosi cijeli svijet. U nutrini svoga svemira ćeš pronaći osjećanju svojih osjećaja spas, tek u dubini sebe ćeš čuti svjetlosnu muziku, drevnih mudraca i njihovih snoviđenja glas. Mislima svojim, tom božanskom energijom ti hraniš i sebe i mene, uzdahom uzimaš, a izdahom vraćaš življenom životu sjeme, strahovi tad nestaju, spokoj se u duši tvojoj budi, ti uranjaš u svjetlosni zagrljaj sretnih ljudi. Uroni, u dubini tebe ćeš pronaći vile, božanstva, Bogove i Anđele, snagu osjetilno- osjećajnog svijeta koji nikada ne laže, u dubini srca svoga pronaći ćeš istinu koju neki izvan sebe traže. Srce taj tajnoviti sveti gral, čarobna kutija u kojoj se rađaju ljubav, vjera i nada, tu u škrinji čudesnoj u ovom trenutku i u ovom ovdje i sada iskriš ti građanine svijeta, blještiš u  bezvremenom svjetlosnom zagrljaju u kojem bdije snaga, tebe najljepšeg kozmičkoga cvijeta.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Atlas" str. 117.

http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://pledoaje-emotivnom-umu.blogspot.com/