Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše, estetika trenutka u kojem osjetismo vječni zagrljaj duše i materije, kristalno jasna slika buđenja postaje smisao i snaga sna, ljepota postojanja skrivena u zrncu pijeska, u kapljici rose na latici tek procvale ruže, iskra plamena, vatra, sjedinjenje svih sedam osjetila u osjećanje osjećaja nad osjećajima, život pun lijepote, lakoće i sreće. Tada osluškujemo titraje šaputave svjetlosti svijesti i govorimo jezikom duše.
Ti si tu, pratiš nas u stopu, griješ nas vatrom početka, spavaš u osmjesima, živiš u zagrljajima, bdiješ nad umorom. Ti si vječna straža našoj snazi i našim slabostima.
Osjetivši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti tamo gdje stoluje ljubav na pijedestalu trenutka. Tamo je početak ovog dalekog puta, tamo će me dotaknuti sjeme nove svijesti i ona će se roditi iz djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je misao o njoj, osjećaj njenog postojanja u meni, u tebi, u nama. Ljubav je proizašla iz treptaja božjeg oka, sjedinila se sa djetetom velike zelene rijeke, koja svojom deltom sjedinjuje svijetove. Ljubav je zagrlila tog svojeglavog boga i rodila ovaj trenutak sreće u kojem spoznajemo njenu snagu. Veliko svjetsko vrijeme ima krila i leteći eonima ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme je tek melanholija postojanja, ono ne gleda unazad na ruševine svoje nezaustavljivosti. Ljubav je početak i kraj trenutka, beskonačnost u konačnosti zemaljskog postojanja, ona je sjeme bezgrešnog začeća, duša svijeta koja u čovjeku bdije nebeskim očima, očima duše. Zadržimo se u ovom sretnom trenutku buđenja, u hramu gdje nema vremena, gdje vlada ljubav, gdje anđeli snuju svijet u kojem ćemo se u sljedećem treptaju oka iznova probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i postaje naše vrijeme, to nemirno djete u nama iznjedreno iz zagrljaja duše i materije. Stigavši u hram bezvremena, u odaje vječnosti kojima tek bogovi žive, susrećemo početak svoje prolaznosti i učimo je živjeti u svom njenom sjaju. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše, udahni srcem tkivo svevremena i živi ovaj trenutak sreće kao da sljedeći neće doči, živi ljubav.
Ljubavi, tvoje oči su jedino svijetlo u džungli želja, tvoj glas je tišina blagdana, žamor svakdnevice i simfonija sna. Ti si sreća na izvoru, ljepota vječnosti i beskraja sjedinjena u ovom čudesnom treptaju oka, u trenutku koji nazivamo život.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen