Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše, to je imperativ kojim bi uistinu trebali pozdraviti svitanje i uroniti u spiralnu dinamiku dnevne svjetlosti. Pokušajmo, nije teško, otvormo okna duše, srcem udahnimo ljepotu trenutka i osjetmo lepršanje leptirića u univerzumu uma, u toj kristalnoj riznici uspomena. Stvorimo si misaonu sliku sreće koje smo u ovom trenu postali svjesni. Probajmo je, ne govoreći o njoj, izraziti osmjehom, sjajem u očima, pokretom ruke koja miluje dragi nam obraz, osjećajem na usnama, mirisom pupoljaka sna. Udahnimo duboko ljubav u ovom trenu buđenja i LJUBAV će, kao prekrasna misaona slika uskrsnuti pred našim unutarnjim očima. Pamtimo tu sliku jer ona nas oslobađa i čisti od svih, vidljivih i nevidljivih, nepotrebnih duševnih i mišićnih napetosti u svakodnevnom životu. Na putu do umjeća osjećanja tog najvrednijeg osjećaja moramo spoznti ono što nas koči, oduzima nam energiju, stvara neugodu, izaziva bol i tugu. To nešto, često bezimeno u nama, je Kerber na vratima duše, stranac, vuk samotnjak koji proždire naše trenutke sreće.
Ne samo strah, bol i tuga, nego i osjećaj unutarnjeg nezadovoljstva je važan čimbenik, za nastajanje takvih brana u protoku naše životne energije, brana iza kojih se nagomilava negativna energija i uzrokuje otupljelost osjećaja i ne prepoznavanje ljepote koja se širi u velikom svjetskom teatru koji nazivamo svjetlosna dimenzija postojanja, naše prostor- vrijeme.
U teatru se šutnja čuje, vide strahovi, prepoznaju zle namjere, ljubav u teatru doista postaje živa, ona nas dodiruje svojim nježnim rukama i mi u tim trentcima doista osjećamo njen izvor u nama samima. Iako nam se čini da smo u teatru samo pasivni promatrači zbivanja na sceni, naši osjećaji, probuđeni likovima i radnjom, žive, vole, mrze, smiju se i plaču. Slušajući tišinu na sceni, čujemo i svoju unutarnju šutnju, postaje nam jasno da nam veliki dio života prolazi u podrazumjevanju, okretanju glave i neželjenoj šutnji. Glumac na sceni postaje uljezom u našu samoosjećajnost. On kida lance našoj okovanoj svjesti pa strasti u tim trenucima nahrupe u naš život.
Teatar kao terapija, ima svoja pravila po kojima, ako ih slijedimo, emocije preobražavamo u osjećanje osjećaja koje onda probražavamo u izraz lica, pokret i glas. Stvorimo si svoj teatar suzbijenih i potlačenih emocija, počnimo tražiti uzroke neugoda, unutar nas samih, probudimo stare, stvorimo nove osjećaje u sebi, nazovimo ih imenima i pretvorimo ih u imaginarne glumce u sebi. Zamislimo scenario trenutka i onda možemo s probuđenim osjećajima pokušati usmjeravati emocionalnu energiju, pretvarati je u kinetičku i izvoditi pokrete, straha, nezadovoljstva i bijesa. Tu se ne radi o akrobatskom iscrpljivanju tijela, nego o osvješćivanju svega onoga što se u nama nataložilo da shvatimo da teatar ne moraju stvarati samo glumci, umjetnost samo umjetnici, te da su u svima nama skrivene kreativne mogućnosti. Oživljeni osjećaji se pretvaraju u energiju koja teče i širi se našim tijelom. Kada ih oživimo, ne treba se bojati, nego procesom samoosjetilnosti, otkriti njihov izvor. To su ponekad utvare koje smo zatomili u podsvijest. Tim utvarama treba dati svoju krv, a onda ih oblikovati u željeni emocionalni izraz.
Ako se taj osjećaj pretvara duševni mir, u ugodu, treba ga njegovati, doživjeti ga u potpunosti dajući tijelu slobodu, da lakoćom i ljepotom pokreta, postane vidljivim izrazom naših osjećaja. Tako uspostavljamo unutarnju dinamičku ravnotežu koja bez našeg daljeg utjecaja djeluje na proces dinamičke samoorganizacije našeg tijela i postaje sunce u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. Ako osjećaj izaziva neugodu, zaustavlja disanje, grči mišiće, izaziva bol tada razmislimo o okolini u kojoj radimo, društvu u kojem se krećemo, obitelji, prijateljima, partneru. Obnovimo teme o kojima razgovaramo, probleme na kojima radimo, raščlanimo misli koje se pri tome gomilaju, ne prestajući analizirati protudjelovanja tijela koje se javljaju pri tim sjećanjima. Tako ćemo uspjeti otkriti i razlikovati uzbuđenja koja nas svakodnevno prate i koja ponekad svjesno suzbijamo. U osobnom teatru suzbijenih i potlačenih osjećaja se smijemo ponašati i djelovati onako kako želimo, možemo naučiti u potrebnim životnim situacijama, iskazati naš bijes, ljutnju, veselje i radost, tugu, nesreću ili sreću. Uskladimo li misao i želju s onim što osjećamo, utapljamo se u radosnoj kupki svoje duše i opuštajući se mjehurićima psihičkih stanja mi usklađujemo osobne ritme i pretvaramo ih u ostvarenje onog što ponekad mislimo da je neostvarimo.
Što će se iz toga stanja naše duše iznjediriti ovisi o raspoloženju koje je u nama izazvao protok davno zatomljenih sjećanja. Na taj način pretvaramo svoj utjelovljeni um u osobni teatar želja, koje su potisnute odgojem ili društvenim normama postale potsvjesno opterećenje za našu dušu i naše tijelo. Te, davno u zaborav, potisnute želje objašnjavaju naše nesigurnosti i naša neraspoloženja. Oslobodivši želje iz okova zaborava pretvaramo ih u osjećaj ugode, postajemo svjesni neiskrenosti prema sebi samome, lažnosti života u kome živimo i ulazimo u pustolovinu novonastajućeg, ostvarujući ono, što smo mislili da je, nenadoknadivo u nama, pričinja nam se kao da smo se okupali u radosnoj kupki zdenca vječne mladosti. Sreća i ljubav spavaju u nama, nekad u obliku, nekog sjećanja, a uvijek se bude spoznajom ljepote i moći sadašnjeg trenutka. Sjedinimo osjećaje i razum, zagledajmo se u zrcalo svoje duše, zavolimo dan u kojem se budimo, predajmo tijelo i dušu dobroćudnom virusu naših kreativnih mogućnosti, koje nas obogaćuju umijećem osjećanja osjećaja i lakoćom postojanja.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28378
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen