Dotaknuto vjetrovima iz nekih davnih dana uzburka se naše unutarnje vrijeme, poludi pješčani sat naših osjećanja i u zenitu sreće, u svijesti našoj, pješčana oluja iznenada krene. Uskovitlana prašina zaustavlja dah, pred unutanjim očima iskre zrnca puna osjećajnih slika, desetljeća, godine, dani u jednom jedinom trenutku stoje, a onda nošene spoznajnim vrtlogom kao pješčana pijavica nestaju u svijesti nedohvatnim daljinama i naše drevne tuge broje. Srce naše umorno od osjećajne najezde, uzdrhtalo od sjećanja, utkano u tuga splet, pokušava zaustavit taj luđačkih uspomena let. Na horizontu svijesti nebo se tada zaplavi, a u dubini spoznaje se jedan mali pupoljak rađa, znak života, cvijetak koji prisjeća na vremena tiha, vremena puna ljubavnoga čara, vremena poezije ruža, vremena koja su skrivena u romantici nekog davnoga stiha. Vjetar zaustavlja svoju tužnu igru sa strunama emocija i nad pustinjom osjetilnog stanja zasvira sonata od snova, simfonija duševnog smirenja. U oazi mira, na otoku sreće, vrulja jedna gasi žeđ usahlim cvijetovima iz davnih snoviđenja. Iznenada kao da je izašla iz neke davne priče, puna ljepote i pritajenog srama, sreća, to tajnovito biće kristalnoga sjaja, na pustinjskoj lađi u oazu svijesti nasmiješena stiže. Povjetarac, tajnoviti lahor novih osjećanja mirise tek procvalog cvijeća duševnom oazom pronosi, a srce u smiraju snenom, u zagrljaju tonova čudesne melodije svijesti, vremenu ponovo prkosi. Svijest se naša tada kao sunčana oaza trenutkom širi, spoznaja iskri kristalima novoga saznanja, oaza se širi i postaje arboretum spoznaje u kojem cvijeta najljepši cvijet, snaga našeg kreativnog uma. Ostalo je samo sjećanje uzdrhtalog srca, ožiljak što ponekad zaboli u noći i prisjeća na legendu onih ptica koje su umirale pjevajući.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen