Kada danas ramišljam o vremenu koje nazivam olujom ruža smješkam se svome tadašnjem neznanju i vjerovanju u neprihvatljivost materijalnog svijeta kao istine života. Tražila sam ljubav, anđela čuvara, dobre vile izvan sebe, tragala za uzrokom tuge u nedohvatnim daljinama univerzuma. Čitala sam poetiku znanosti, pokušavala sam i pokušavam još uvijek razumjeti snagu energetkog polja u kojem svojim svjesnim postojanjem trajem. Onda davno sam prihvaćala lepršavost nedohvatljivih kozmičkih zakona i lutala bespućem očekujući da se dogodi čudo, da u jednom treptaju oka uistinu doživim sanjani svjetlosni zagrljaj bezvremena, da vidim, čujem, omirišem, dotaknem dimenziju prostor- vrijeme. Tada sam vjerovala da je ideologija i filozofija materijalizma negativna konotacija svevremena i pokušavala osjetiti nešto što je za čovjeka u čovjeku još uvijek neosjetljivo, nematerijalni zagrljaj četvrte dimenzije našeg postojanja u svemiru. Neki danas tvrde da osjećaju svjetlosni zgrljaj izvan sebe, neki ga čak "nesebično daruju", nedarivajući sebe. Darovati nekome "svjetlosni zagrljaj" ne darujući mu dodir, u kojem zagrljaj uistinu postaje vrhunac sjedinjavanja, je prazna riječ koja nemože postati djelo, mrtva slova na papiru bez darivanja energije. To nije prevara drugoga nego sebe samoga, a laganje sebe samoga je najodurnija prevara na svijetu, jer lažući sebe same mi postajemo kradljivci samo svoje energije, mi varamo ljepotu i lakoću postojanja. Pisala sam sladunjave pjesmice o mjesecu, nazivala ga ljubavnikom, poistovječivala sam se sa Artemidom, boginjom lova i čuvaricom mjesečeva hrama, a nisam osjećala da u tom svijetu iluzija gubim samu sebe.
Polako se dizao mjesec iz tmine predvečerja i skidajući svoju zlaćanu košulju izranjao jasan na pučini nekog još uvijek nedosanjanog sna. Tmurno nebo se smiješilo tišinom ljepote. Pričinjalo mi se da srcem čujem tu nečujnu mjesečevu sonatu, da umom naslućivam tu čaroliju neba i njegovom svjetlošću omamljena vjerovala da osjećam LJUBAV i njenu srebrenu kosu beskrajem razasutu. Stajala sam snena na obali noći, a ljubav je orkanske visove svijesti pretvarala u kristalni dvorac obečanja i jašući nebom presvalačila haljinu pružajući dlanove svitanju. Tada sam voljela taj čudesni san u koji dugo nisam mogla ući, voljela sam Ljubav i njenu blagost, a ona mi se daleka i nježna smiješila svojom nedohvatnom ljepotom. Slijedila sam taj osmijeh iz noći u noć i jutrom se s njim opraštala. Do sljedećeg sutona šaputala sam nebu dok se rađao dan i polako nestajao mjesec oblačeći košulju bijelu, krijući se od dana suncem obasjanim. Bila sam samo pustolov pred vratima života i sa žudnjom u srcu čekala sutone, da ponovo vidim Ljubav kako napušta purpurnu tminu predvečerja i jasna i nježna za mene prostire svoju srebrenu postelju, jašući ka svitanju. Bila samo pustolov pred vratima vremena, žudnjom dočekivala sutone, željom da još samo jednom, pa još jednom vidim kako Ljubav za mene nebom prosipa svoju srebrenu kosu i poziva me u san. Zanesena mišlju o energiji, opsjednuta nametnutim lažima o nevažećoj osjetilnosti materijalnog svijeta lutala sam tražeći istinu među nedohvatnim zvjezdanim daljinama koje nisam mogla opipati, nisam mogla osjetiti, nisam mogla pretvoriti u osjećanje osjećaja ljubavi. Snena sam čekala i pružala ruke u veliku prazninu da osjetim, da dotaknem ruku sna, ruku ljubavi, ruku vječne ljepote. Dlan bezvremena je nedodirljiv spoznah u trenutku sretnog buđenja u zagrljaju znanosti, lice vremena je neopipljivo doznah lutajući poezijom ispisanom slovima stvarnosti.
Pružila sam ruke i ljubav se kao istinski materijalni zagrljaj dvaju tijela, kao nježno milovanje spustila u sretan trenutak spoznaje. Da, to je bio svjetlosni zagrljaj neba koji je zatitrao ljepotom trenutka i oko mene zatvorio krug u aureolu sreće. Ljubav ta čudesna svećenica života je dojahala novom spoznajom u taj alkemijski treptaj oka našeg dugog, predugog nepostojanja. U noći punog mjeseca, dok su morske orgulje svirale naljepšu sonatu postojanju, dok je drevna Akropola otvarala svoje porte noćnim posjetiocima, ja pustolov pred vratima života, pružih ruke i dotaknuh najvrijedniju istinu, začuh riječi obečanja životu i uđoh u svoj nedosanjani san.
Prisjetih se slike iz Sistinske kapele, pred očima mi zatitra legendarni dodir prstiju, dodir koji je stvorio čovjeka i udahnuo mu dušu. Bez osjećanja osjećaja opipa sva milovanja ostaju tek zvjezdana poezija, neživljenja i nedohvatna iluzija stvarnosti. Stvarnost, moć sadašnjeg trenutka je satkana od osjetilnosti koju spoznajemo vanjskim osjetilima, sve drugo je tek prevara sebe samoga, nepostojanje u sretnom trenutku življenja, varka i zabluda univerzuma našeg uma. Misao, ta materijalizirana emocija, me je uvela u svijet osjetilnosti i osjećajnosti u svijet ljubavi. U noći punog mjeseca, uz zvuk morskih orgulja i mirise Mediterana, na pješćanom žalu punom sedefastih školjki spoznah da je život vječni zagrljaj duše i materije, pjes svjetlosti i tmine, igra vala i čestice, neprekidno titranje tajnovite energije svijesti u beskrajnosti i bezvremenu univerzuma.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen