Život svakoga od nas je jedinstven i podjednako opterećen igrom sudbine i na svoj način težak. Zaboravljajući to često se uhvatimo u razmišljanju i otkrijemo u sebi zavist prema tuđim životima.
"Oh, kada bi bila lijepa kao Marilyin Monroe ili da barem imam talent Marguerite Duras. Sigurno onda nebih imala ovih problema s kojima se danas bakćem."
Istina je, nebih imala iste probleme, imala bi njihove probleme. Tada bih svoju ljepotu i svoj talent utapljala u alkoholu i vjerovatno zavidila prodavačici ljubičica na trgu cvijeća.
Uranjam u dubinu svijesti. To veliko more blješti zrakama mog unutarnjeg sunca, a otok sreće je sakriven u plavićastom oblaku i samo najavljuje svoje postojanje. Slijedim trag zlaćane spirale, uranjam u vrtlog spirane dinamike i tražim duboko u sebi mjesto, iz kojeg me gledaju božje oči, iste one oči kojima vidim i osjećam sebe i univerzum. To mjesto je točka mog prividnog smirenja, u središtu duše i tijela, točka koja me tvori svjesnim bićem i omogućuje mi da osjetim kako se tijelo i duša sjedinjuju u treptajima najfinije energije, nastale velikim praskom koncentrirane svjetlosti, koja se razlila kad je nevidljiva ruka "stvoritelja" zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, dotada ničim, prosulo sjeme života iz kog se rodila svijest univerzuma. Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja su rađala život u galaksijama.
Na jednom malom nevažnom zrncu sunčane prašine, u zabačeom kutku svemira, zače se klica iz koje će niknuti biće koje će u sebi zrcaliti negovu svijest. U središtu tog bića zablistaše "oči božje" i prodriješe u tamu do samog njenog korjena, do još ne otkrivenog izvora svjetlosti, do njenih vječnih titraja koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino i neodvojivo od sebe. Uranjam u sebe samu, jezdim unutarnjim svemirom da pronađem i osjetim to mjesto, da prestanem biti marioneta u teatru života, da postanem sudionik trenutaka u kojem želim progovoriti o svemu što mislim. Osjećam svjetlost u sebi i više ne vrednujem stvari i događaje nego značenja, spavam manje, a sanjam više, jer tek tako spoznajem da mi svaka minuta u kojoj sam zatvorila oči krade 60 trenutaka svijetlosti, svaka minuta u kojoj sam isključila uši oduzima 60 trenutaka svjetlosne muzike koja me hrani ljepotom postojanja. U ovom komadiću života spoznajem ljubav i sada svu tugu i sva nesretna stanja crtam na komadiću Freudove sante leda koju iznosim pod zrake sunčane sjetlosti. Spoznah da sreća nije u oblacima nego na stazi kojom kročim i ja sada govorim ono što osjećam i uistinu činim ono što mislim. Živim trenutak kao da je poslijednji i "oči božje" u meni mi dozvoljavaju da budem čuvar ljubavi na vratima sna iz kojeg se više ne želim probuditi. Slušam glasove onih koji me vole i pamtim riječi da bi ih slušala u beskraju trenutka kada se otaplja led mojih tuga i nesreća. To je glas istine, simfonija univerzuma koja mi priča da sutra ne postojii da ni jučer više nije važno. Trenutak je jedina istina, jer sljedeći je samo moja misaona varka, a sutra možda nikada neće doći. Ne čekam više pogodniji trenutak. U ovom trenu spoznajem istinu i ako je ne prihvatim, onda ću sigurno žaliti što upravo sada nisam rekla da volim, što nisam pružila usne na poljubac, tijelo u zagrljaj, ruku za pomirbu.
Gledam unutarnjim očima i osjećam da je ovo što vidim ono najintimnije i najiskrenije u meni, gledam sebe i vidim trenutak u kojem spoznajem tajne univerzuma i treptaj božjeg oka u meni postaje beskonačnost i bezvremenost. Shvaćam da me se nitko neće sjećati po mojim tajnama i neizgovorenim mislima. Moja misao potaknu osmjeh ćelija u meni, smijeh koji se spoji sa osmjehom neba. Vraćam se mislima u crkvu u kojoj sam krštena. U ispovjedaonici umjesto svećenika prepoznah svoje istinsko lice, lice bez maske svakodnevice, prepoznah svoju razgolićenu dušu koja moli za oprost svih brijeha koje nekad svjesno, a često nesvijesno počinih.
"Ovo je tren u kojem govorim istinu i šapućem žao mi je zbog svega do sada neizgovorenog, molim oproštaj za sve moje grubosti i nevjerovanja i zahvaljujem za ljubav, ljepotu i sve lijepe riječi." govorim nadajući se da ću čuti odgovor u sebi samoj.
"Odrasti do djeteta. Jedino tako ćeš moći uistinu živjeti. Ispovjedaonica je ono što nosiš u sebi. Samo sebi se možeš i smiješ ispovjedati. Tvoj grijeh, tvoj preveliki grijeh je melem za dušu onih koji te ne vole. Njih ne zanima tvoja molba za oproštajem. Oni će ti i tako dalje suditi." smješi mi lice iz tamne odaje u koju sam kao dijete šaputala svoje strahove. Osjećam ponoć u sebi, kraj krabuljnog plesa kojim sam samu sebe zavarava, krinke nestaju sa mojih lica i ja prepoznajem godinama uspavanog homo ludensa u zrcalu svijesti, jedino lice bez maske, svjetlosno prabiće, istinsko biće u meni koje me nosi ka novom svitanju.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen