Spustila se sunčevom svijetlosti u njegov san i razbila tminu strahova. On je vidje istu kao onda, kada ju je u jednom svitanju po prvi put ugledao ratnik sunčeve svjetlosti, vidio je kako lebdi kao vizija s nebeskim cvijetom u naručju, iznad velike rijeke bez povratka. Osluhnuo je tu šaptavu svjetlost i čuo glas ljubavi.
Budim se zbog sunca koje miluje svitanje, budim se zbog osmijeha neba, zbog ljepote moga i tvoga buđenja i volim te pogledom, sluhom i okusom. Budim se i zovem te, krenimo do kraja svijeta, dotaknimo rosu na travi te čudesne dragulje, darove sretnog buđenja.
Ratnik sunčeve svijetlosti zadivljen trenutkom promatra mladu ženu odjevenu u svilenu haljinu bezvremenosti. Na njenom licu su se zrcalile zrake tek probuđenog sunca. Omamljen tim čudesnim sjajem, ratnik šapnu:
Budim se zbog ljepote svemira i vremena, te daleke ljepote skupljene u naše ovdje i sada. Budim se zbog ljudi koji bezimeni prolaze ulicom, zbog trgova na kojima slušamo tišinu, budim se zbog parkova u kojima pjevaju ptice budim se zbog istine u srcu, zbog sreće, zbog osmijeha kamenih spomenika, zbog prerano zaspalih prijatelja.
U drevnim vremenima mnogo ljudi je koračalo stazom kojom je on tog jutra krenuo, ali danas se rijetko tko odluči plivati uz rijeku bez povratka. Ono što je ugledao u oblaku sunčane prašine bila su stoljeća sjedinjena u taj čudesni treptaj oka. On pruži ruke da osjeti prohujalo vrijeme, da dotakne oblak u kojem se tog trena zrcalio život, život pun sjećanja, misli i osjećaja.
Budim se da nebo ne bude krletka dušama, nego slijetalište ljepoti poslije ljepote života. Budim se zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe, zbog svih okrutnosti svijeta. Očima tamnim kao noćno nebo koje se javlja između zvijezda, ona se za trenutak čvrsto zagleda u njega, kao da je sam njen izgled bio očigledan odgovor.
Budim se u ovom svitanju drukčija i nova, budim se, a ti šapućeš mirisom sna, okusom meda, cvrkutom ptica probudi se ljubavi, rijeka bez povratka nas grli ovim svitanjem. To je bila duša istine. Drugi ju nazivahu Majkom nad majkama, ali ona nije bila tako stara, ona nije starija od vlati trave koja treperi na vjetru, na kojoj jutarnja rosa zrcali sreću buđenja. Ona je lice ljubavi koje su mnogi zaboravili. Došla je u ovom svitanju da sjemenom ljubavi sjedini čovjeka i ženu u ljepotu postojanja. Budim se i otvaram oči, tvoje lice se zrcali u svakoj kapljici sna. Krenimo zajedno do kraja svijeta dok voda bešumno protiče, probudimo se sjedinjeni u obećanju da ćemo izaći među koplja sunčeve svjetlosti hrabro koračati među opustjelim srcima i u svakom zrncu pjeska zrcaliti ljubav i istinu života!
http://umijece-vremena.blodspot.com/
http://www.webstilus.net/content/view/8857/70/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen