taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 16. August 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše na obzorju sna.





Nad sjevernim je nebom čuvarica snova prosula svoj ljubičasti sjaj, Orion se sa zvjezdama igra, sa sjajem punog mjeseca u duše nemirne ulazi, poziva ih na ponoćni bal. Na jastuku od svile jedno srce spava, nemirno od bola što mu dušu grli, izmučeno strahom od nemani strašne, s vrućicom se hrva, Kerbera se boji. Morpheus nad uzglavljem bdije, prstima božanskim strune snova dodiruje, sklada pjesmu tihu, zvukom bajnim vodi ljubav vječnu ka portama svijetla, ka slobodi srca, ka svitanju novom. Ne, nije kao u priči, nije ponavljanje prastaroga mita, Euridika je samo žudnja, čežnja, strah od smrti strašne koja bdije nad ljubavi budnoga mladića. Na baršunu mekom, odigrava se bajka lijepog snoviđenja, na rampi mjesečeva sjaja dva srca plešu ljubavni ples divnog sjedinjenja. Snovi u zagrljaju srebra na zvjezdanom moru galijom cvijetnom u beskraj se dižu i iznenada do vrhunca svijeta stižu. Morpheus sneno svira ljubavnu baladu, Euridika sniva u tom nježnom zvučnom zagrljaju, a ponoć, čuvarica noćnih tajni, se zvjezdanim prahom tiho uvlači u budnost, opija i blaži snagu mjesečeva sjaja, smiruje poludjele misli, liječi ranu uzdrhtalog srca, troglavu zvijer u legendu vraća, a nesretnog mladića uvlaći u san. Tu na vrhu svijeta, u svijetu bogova i bajki, na palubi cvijetnog broda, od zvjezdanih niti postelju im slaže, ponoć ta sjetna čuvarica snova, na uzglavlje prosipa venerino zlato, mjesečevim sjajem ih pokriva, od utvara ih brani da u svjetlosnom zagrljaju dosanjaju neodsanjani san. Strunama nebeske harfe im uspavanku svira, njišući zibku valovima snova, bdije kao majka nad bolesnom djecom i šapuće im nježno. Morpheus i Euridika, to je tek legenda o nesreći drevnoj, o osveti bogova i zlim priviđenjima, snivajte sada mirni, sretni i zaljubljeni svoja davna snoviđenja. Na uzglavlju mekom dva se srca smiješe, smiješe se ljepoti, trenutku toplote, zagrljaju te čudesne dobrote dok daleko od Hada plovi njihova cvijetna lađa, a u dušama snenim novo svitanje se rađa. Nečujno i elegantno kao dobra vila, odlazi čuvarica snova, kreće ka jugu da tamo razbije nadolazeću tminu, da snenim srcima na južnome polu uspavanku svira i šapuće o ljepoti snova, o lakoći vjerovanja, o ljubavi vječnoj što ubija tamu legendarnog Hada.


http://velika-gala-predstava.blogspot.com/2007/06/velika-gala-predstava.html

Keine Kommentare: