Bilo je to davno u vremenu poezije ruža, vučica u meni je živjela budna oka, uvijek spremna da obrani i da zaustavi tugu kad je osjetila da netko mojoj svijesti neznan mojim tijelom bezglavo juri, da se nekome neznanom žuri da uzdrma moje vjerovanje, moje tajne želje, jezero ljubavi i sreće pretvori u uzburkano more. Tada je bila nezaustavljiva, neustaršljiva, neumorna čuvarica moje podsvijesti, spretno se probijala kroz sve barijere moga emotivnog uma, izlazila na barikade misaone svijesti, podizala bijeli bajrak kada je osjećala da je bitka izgubljena. U toplini moje duše snene ona danas sniva svoje borilačke snove, uvijek osluškujući moje duše zov, uvijek spremna na izlazak u neki novi boj. Osjećam još uvijek tu vučicu u sebi, tu tajnovitu sjenku mojih osjećaja, naslućujem njenog srca bilo, spoznajem snagu podsvijesti u sebi, vidim svjetlost njenog oka u ledenom zagrljaju zaborava njenih drevnih strasti, a onda opet čujem zavijanje njenog iskonskog zvuka na portama srca kada duša moja iznenada u strahovima grca. Skrivena u dubini prohujalog vremena, zaštićena u uspomenama na slavlje svih osjetila, ona ni boginja ni žena, tek vučica koja u svakoj ženi bdije, sada u meni sanja snove koje svaka žena u svojoj dubini krije. Na ledenoj stazi duševne dubine, u carstvu davno smrznute taštine ostaje tek trag njene vještine, znakovi davnih previranja kojima je znala suze tuge kristalima sreće okruniti i dozvoliti životnom kotaču da se uvijek stazama duševnog mira ka sretnijem trenutku kreće.
Da, bilo je to u vremenu poezije ruže, u vremenu nepostojanja u svjetlosnoj dimenziji svijesti, bilo je to na obroncima mladosti i zrelosti, na onoj tajnovitoj crti misaono- osjetilno- osjećajnog horizonta, u onoj točki u kojoj se grle nebo i zemlja, svijest i podsvijest, duša i tijelo, energija i materija. U jednom sretnom trenutku spoznah da iz te točke izvire šaputava svjetlost istinskog postojanja, da su u njoj sjedinjene sve dimenzije i sve strane svijeta, da se u njoj grle mudrost i znanost, ljubav i vjerovanje, da je to ona čudesna iskra iz koje vatra pravoga života bukne i nježnošću plamenih jezika svako živo biće grije. Osluhnuh svjetlosnu muziku sretnog svitanja svjesnosti, začuh šaputavi glas vučice u meni, pripitomih strah, sumnju, nepovjerenje u osjećanje osjećaja sreće i osjetih moć sadašnjeg trenutka, osjetih širinu, dubinu i visinu ovog ovdje i ovog sada, naslutih snagu rijeke vremena i toplinu sunca koje u univerzumu moga uma nikada ne zalazi. Od tog trena, slično Malom princu koji je razgovarao sa lisicom i ružom, ja razgovaram sa vučicom i kozmičkim cvjetovima svijesti i osjećam da živim na planeti na kojoj je život uistinu poezija ispisana slovima srca.
http://anatomija-jednog-samoubistva.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=17514
http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44.htm
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen