Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše i njen svjetlosni alat.

Tek u svjetlosnoj dimenziji misli, u zagrljaju uvijek novih snoviđenja naziremo svoje istinsko postojanje. Milujuju nas strune vremena, dodiruje ljepota tajanstvene melodije, čudesne simfonije izrasle iz vrela vječnosti. Osluškujem pjesmu vilinskoga glasa, gledam san, grlim to čudesno tkivo i tonem u tu čudesnu svemirsku nutrinu. Misao me kao velika bjela ptica, kao nebeski orao provlači kroz vrijeme, kroz tajnovite snoviđenja staze, kao treptaj leptirovih krila iskri sreće sjeme, na toj čudesnoj livadi izrastaju cvjetovi koji mirisima svojim cijelo tijelo maze. U pejsažu bezvremena, krajolik se javlja, energetko polje moga postojanja, harfa od trepravih struna pod naletom sjećanja sklada svjetlosnu simfoniju od lijepih uspomena. Srce tada svira odu životu i ljubavi, tijelo pleše nevidljivi ples sa bojama misaone prašine, igra se sa osjećaja svojih sjenom i u tom beskraju duševne tišine ono osjeća lakoću tjelesnog praha iz kojeg je snagom nekom tajnom satkano. Duša tijelo sjenkom unutarnjeg glasa grli, sa spletom nježnih sjenki u neki novi san hrli. San ljubavi, uzbuđenja, strasti i miline, čudesna igra unutarnje dubine, treperavi ples tkiva našeg niti, vrelo snova, izvor, gnjezdo puno nježne topline iz kojeg uzdrhtala duša sreću pokušava iznjedriti.


http://moja-kineziterapija.blogspot.com/