Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše zapisane u sanjajućoj knjigi uspomena.

Prolistah sanjajuću knjigu uspomena i prisjetih se svih onih putovanja na kojima smo uranjali u duše dalekih nam naroda, pa iako smo ponekad koračali rubom poznatog i nepoznatog, ne znajući što nas pri sljedećm sidrenju čeka, prkosili smo sami sebi i tajnama svijeta i u svemu tome pronalazili tajnovito drvo spoznaje s kojeg smo plodove znanja krali. U tom labirintu tajni tražili smo puteve ka središtu sreće, ka istini koja se u njemu krije, ne osjećajući paniku ni strah, ne sluteći da nekada nad ponorom, rubom vjerovanja stajali smo opijeni znatiželjom i žudnjom uzdrhatolg srca. Zaustavljali smo se na raskrižjima kultura, na putevima civilizacija raznih, susretali putnike ka istome cilju, smiješili se svitanjima bez zalaska sunca, utapljali se u noćima bjelim. U noćima bez kraja i početka sretali smo ljude na zaleđenoj cesti, osluškivali korake irvasa u snijegu, skrivali se u iglu od sniježne vijavice, a onda smo opet u pješćanoj oluji tražili spas u oazi mira. Slušali smo otkucaje srca ploveći leptirastom galijom uzburkanim morem sve do kraja svijeta, brali lotose u uvalama spokoja i sreće, slušali tišinu u močvarama tajnim, postajali svjetlucava iskra što se nad barskim pticama šeće. U poljima lavande osjećali mirise djetinjstva, na obali rijeke koja svojim dlanovima grli drevni grad sjećali se Hesiodovih priča, na obrocima velike čizme koja uranja u širinu Mediterana kušasmo nektar drevnih bogova, a onda deltom snova uplovismo u dolinu zelene rijeke i osjetismo snagu vječnih faraona.
Uvijek se zadovoljno sneni vraćamo u ljubičasti san, u zagrljaj topline mirne luke naših davnih vjerovanja. Na hridi iznjedrenoj iz oceana uspomena, na vrhu svijeta, u vrtlogu vretena našeg biverzuma sagradismo, od bisernog tkiva, zamak postojanja. Osluškujemo šaputavu svjetlost koja nam odaje tajne rađanja i umiranja u simfoniji univerzuma, čujemo melodiju raspjevene školjke koja svojom suptilnom glazbom liječi sve duševne boljke, uranjamo u perivoj sanjanog Raja i slušamo sonatu začarane šume naših davnih snoviđenja. Vjerujemo u istunu zapisanu slovima znanosti, čitamo note Bachovih sonata ispisane titrajima svemira i tu na pepelu naših praotaca u najljepšoj uvali na svijetu, u zagrljaju prirode i njene ljepote, u ritmu čudesne muzike njenoga titrajućeg tkiva uistinu osjećamo da tradicija nije tek klanjanje pepelu nego uvijek novo rađanje istine porijekla.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com/