Tiho i elegantno kao crna pantera se spuštala noć. Teške od suza su nad oknima duše visile ruke neba. Bila je to noć privida i utvara, noć puna strahova i sumnji. Zaustavljeno u trenutku bolne istine, srce je otkucavalo samo svoje probne otkucaje, a oči su lutale obrisima druge boli koja se gomilala na zaslonu kompjutera. Pontifex, dobar stari prijatelj je sjedio pored mene i zapanjen slušao što mu čitam.
"dinajo....preporučam ti da naručiš termin kod psihoterapeuta...u najboljoj namjeri....zagriz pitbulla očigledno ne pušta...već se pretvorio u trajni grč...pareza facialis…..grč jada , ogorčenosti, zločestoće, draga ženo moram priznati da mi je neugodno zbog tebe....nemoj da bude umrla dinaja...živio pontifex..."
svako slovo se zabadalo kao nevidljivi mač u dušu i razbijalo kristanu sliku jednog privida u koji sam mjesecima vjerovala. Pontifex se nasmiješio i negovoreći ništa mi natočio čašu konjaka. Oko nas je vladala ubitačna tišina, čekali smo da zazvoni telefon jer je život moga bezimenog pjesnika, dječaka očiju boje sna visio na jednoj jedinoj niti sudbine. Operacija je dobro prošla, javili su mi, a onda par sati kasnije javili da ne mogu zaustaviti unutarnje krvarenje i da ga moraju još jednom operirati. Noć utvara je trajala, sekunde su postajale sati, mjeseci godine. Na drugoj strani trenutka se odigravao rat taština. Riječi ispisane rukom žene u koju sam vjerovala su pojačale nemoć u duši, uskovitlale bijes, bijes na sudbinu koja je u toj noći igrala sa mnom partiju šaha. Sedmi pečat, privid je dobio oblik smrti koja je sjedila na njegovoj stolici, lebdjela kao noćna leptirica oko zaslona na kojem su treprile užasne rečenice.
20. 10. 2009- e, te 22 sata i 23 minute, trenutak kristalne noći, Bartolomejske noći, noći pune sjenki nečeg neshvatljivog, nedodirljivog, nečeg bez mirisa i okusa, bez zvukova. Dvije dijagnoze izrečene u prvim satima te tamne noći, dijagnoze koje su se usjekle u sjećanje, dvije dijagnoze koje su zatvorile krug oko srca i zaustavljale dah. Telefon je šutio, Pontifex je ugasio računalo da me spasi od pokušaja da još jednom, pa još jednom vapajem tužnoga srca doživim pogubljenje časti. Ustala sam i otvorila vrata terase da čujem kako na obližnjem crkvenom tornju otkucava ponoć. Pred jutro, par trenutaka prije svitanja začuh umilni glas iz bolnice, krvarenje je zaustavljeno. Jednu dijagnozu smo uspijeli pobijediti, ali ona druga još uvijek kao zlučudan privid visi nad mojom dušom. Jutros sam lutajući virtualom shvatila da je Nietzsche imao pravo kada je napisao da u svakoj metodi ima malo ludila. Metoda medijskog linča se ponavlja, plinske svjetiljke titraju i dovode mnoge virtualne duše u stanje nepostojanja, u stanje u kojem više nisu u stanju dokazati svoju snagu. Proglasiti nekoga psihopatom je isprobana metoda društvenog linča, opisana, oslikana, postoji u analima kinematografije, ali je nažalost još uvijek efikasna. Jedna virtualna duša u ovim treucima doživljava istu torturu koju sam ja pred godinu dana prolazila.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen