Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u vremenu Magicusa.

Današnje pitanje na portalu Magicus me prisjetio na vrijeme kada sam vjerovala da sam uronila u petu dimenziju i pronašla novu stranu svijeta. To je ono prohujalo vrijeme ljepote i lakoće postojanja na portama ogromne građavine znanja, ljubavi i vjerovanja, kratko trajanje u svjetlosnom zagrljaju čudesnoga Maga. U meni iskri sjećanje na lijepe trenutke u životu i sjećam se sreće koju sam oduvijek pretvarala u izričaj i pospremala u sada već požutjele bilježnice. Ovaj tekst je objavljen na MAGICUSU u proljeće, na dan Martovskih Ida. Da, ja sam nepopravljivi nostalgičar i nosim u svaki novi trenutak sretne uspomene i sada se prisjećam magije prohujalog vremena.

Lutam snena sanjanim beskrajem vremena, srebrenkasti sijač zvijezda plavetnilom jezdi milujuć' me suptilno nježnim zagrljajem sjena u kom se srce utaplja u mitu o dalekoj zvijezdi. Pred očima trepti pozornica neba satkana od misli, sjenki, uspomena, slijedeć' put astralni Apolona Feba i istinu da stalna je tek vječna mijena izrasla iz uzavrele sreće nebeskih pjena. Blješti scena neba pod svjetlosti srca, a na rampi sjenka moje duše snene, ljepotu proteklog vremena sad grca,a davne tuge u tmini sakrivene, tuge vagom trenutka izmjerene, tuge u pjenu sreće pretvorene. Na čarobnom sagu treperave noći pegaz moje snove nosi u carstvo vremena i božanske moći sakriva ljubav u Venerinoj zlaćanoj kosi. Na baršunu mekom, paperju od svile, na blještavom sagu mjesečeva praha srećem dobre, snene djetinjstva mog vile i zrcalne mrve duševnoga straha. Nižu se ostatci i tuge i sjete, srce slaže novu uspomena nisku, reda ih ko zrnca od krunice svete, u ljepotu duši probuđenoj blisku. Simfonija neba, nježna pjesma, duše treprave strune, iz školjkinoga tkiva potresnu baladu svojim dahom guše šapćuć' sjenci njenoj, dušo još si živa. Sjenka duše moje sad baladu piše trepereći kratkim trenutcima sreće, srce sklada nježnu simfoniju kiše, a život se tragom Venerinim kreće. Snovi se rađaju iz sutonske zvijezde, kočija me nosi pod koplja svjetlosti vranci moje svijesti sad beskrajem jezde, pjenušajuć pjenu ljubavne milosti. Dlanovi neba miluju ovu divotnu noć, dodir kojim iz duše prognana je tamaudišem ljepotu i darujem duši moć i spoznajem srcem, više nisam sama. Kličem sretna novoj čudesnoj ljepoti, trajem u trenutku istinskoga sjaja, zahvaljujem bogu na njegovoj dobroti, na ljubavnoj igri bez početka i kraja. Na izvoru davno dane mi sudbine, osluškujem žubor pjenušavoga sata, uranjam u duše tajnovite dubine i živim život tkan od Venerinog zlata.



http://velika-gala-predstava.blogspot.com/2007/06/velika-gala-predstava.html