taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Dienstag, 17. August 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše i jedna tiha smrt.





"Ležim na krevetu punom latica proljetnog cvijeća u maloj sobi u maloj kućici iza pruge i on je tu. Ne vidim njegovo lice, ukrala ga je smrt, ali njegov dah je tu, njegov miris puni prostor, njegovi dodiri su stvarni. To nije ona noć prvog ljubavnog čina, ovo je naša prva bračna noć. Predveče sam na oltaru malene crkvice u četvrti naše mladosti ostavila buket žutih ruža, ostavila sam buket žutih ruža i na njegovom grobu i pošla s njim u ovu noć. Moja vjenčana haljina, satkana od materije sna, blješti zvjezdanim prahom. Njegove nježne ruke skidaju s moga tijela tugu rastanka. Osjećam kucanje njegovog srca, čujem njegovo "da želim" i ponavljam "da želim" dok nas smrt ponovo ne spoji. Budi uvijek tu, budi moj san, moja želja i moj život.
Zašto mu kriješ lice u ovom trenu mog potpunog opuštanja? Dozvoli mi da se vidim u njegovim očima. Dobro, dobro, pristajem na tvoje uvjete samo budi blaga njegovom vječnom snu budi mu blaga u svim noćima do one u kojoj ćeš mene odvesti k njemu. Zapalit ću vatru od pinija, čempresa i starih kestena. Miris mladosti će me odnijeti u snove. Ivanjska noć je noć ljubavi i smrti. .........  Dok promatram rađanje sunca i njegova toplina dodiruje moje obraze ja se sljubljujem s tračkom nade konačnog buđenja. Sjedit ću na ovom mjestu dok ono ne krene na počinak. Noćas ću preskočiti vatru i odletjeti u nebo da tamo pronađem onaj drugi dio sebe, Rolanda i ljubav. Učinit ću kao što su učinili pobunjenici života, revolucionari ljudskih duša. Posut ću se benzinom i preskočiti prag boli kojoj još uvijek nisam pronašala ime."
Njen razgovor sa smrti je pojačao tugu u meni. Ona je sklapala ugovor sa tom nevidljivom sjenkom našega života, vječnom tajnom vremena, čuvaricom beskonačnosti u konačnosti naših tijela.
"Suditi o tome dali ima ili nema smisla živjeti znači odgovoriti na osnovno pitanje filozofije. Što je smisao, a što besmisao života?" pisao je Camus "Ostalo, da li svijet ima tri dimenzije, da li duša ima devet ili dvanaest kategorija, to dolazi nakon toga."




Filozofirati znači učiti umirati, znači uranjati u bezvremenost univerzuma, u beskrajnost onoga što nazivamo dušom. Misaonim lutanjem tim nedodirljivim entitetom našeg trajanja u vrtlogu nebeskog vretena mi dokazujemo želju za otkrivanjem kozmičkih zakona koji se kriju u knjizi ispisanoj zvjezdanim slovima vječnosti, žudnju za pronalaženjem točke iz koje izvire spiralna dinamika svevremena. Gdje se nalazi ta točka? U kojem djeliću nebeskog bespuća se krije izvor vječnoga života o kojem tajno svi mi snivamo, od kuda izvire vjerovanje u molitvu "bez početka i kraja", u prvo slovo Kabale, aleph, blješteću točku u kojoj se prelama svjetlost nad svjetlima, u zagrljaj duše i materije, u vrelo ljubavi?

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=17514

Keine Kommentare: